Ali kad je njezina majka otkrila da im je Klara lagala o našem prekidu, shvatio sam da iza poziva nije stajala samo zabrinutost za bolesnog čovjeka.
„Gospođo Sanja, Klara i ja nismo zajedno već osam mjeseci.”
Napisao sam poruku, ali prije slanja pročitao je Mateja.
„Je li to istina?” upitala me.
„Naravno.”
„Onda pošalji.”
Pritisnuo sam slanje.
Sanja je odgovorila gotovo odmah.
„Osam mjeseci?”
„Da.”
„Ali Klara nam je nedavno rekla da ste imali nesporazum i da ponovno razgovarate o zajedničkoj budućnosti.”
Osjetio sam kako mi se želudac steže.
„To nije istina. Nakon prekida nekoliko smo puta razgovarali, ali jasno sam joj rekao da ne želim obnoviti vezu.”
Sanja je dugo tipkala.
Zatim je stigla poruka.
„Oprosti, Lovro. Nisam znala.”
Odložio sam mobitel.
Mateja me pogledala.
„Znači, roditelji misle da ste ponovno zajedno?”
„Izgleda.”
„A ti si joj rekao da imaš novu djevojku?”
„Jesam. Prije nekoliko mjeseci.”
Mateja je polako kimnula.
„Onda barem znaš da nisi nikome davao lažnu nadu.”
Pogledao sam objavu na Facebooku.
Broj komentara se povećavao.
Među njima sam prepoznao nekoliko poznanika iz Varaždina.
Jedan je napisao:
„Znam o kome se radi. Čovjek se pretvara da je pošten, a ostavio je djevojku kad joj je bilo najteže.”
Nije znao ništa o našem prekidu.
Nije znao ni kada je Mladen završio u bolnici.
Ali već je bio siguran da sam kriv.
Htio sam napisati dugačak odgovor.
Objasniti sve.
Pokazati poruke.
Reći ljudima da Klara laže.
No Mateja me zaustavila.
„Lovro, nemoj sada pisati dok si ljut. Sačuvaj objavu i poruke. Sutra ćemo razmisliti što napraviti.”
Poslušao sam je.
Napravio sam snimke zaslona objave, komentara i našeg razgovora.
Zatim sam ugasio mobitel.
Ali nisam mogao zaspati.
Ležao sam u hotelskoj sobi i razmišljao o Mladenu.
Sjetio sam se kako me jednom vozio na razgovor za posao jer mi se automobil pokvario.
Sjetio sam se večere na kojoj je nazdravio mojoj diplomi.
Sjetio sam se kako mi je govorio:
„Lovro, što god bude između tebe i Klare, nemoj nikad misliti da su ti naša vrata zatvorena.”
Tada nisam znao koliko će mi te riječi jednog dana značiti.
Sljedećeg jutra nazvao sam Sanju.
Javila se umornim glasom.
„Lovro, dobro jutro.”
„Kako je gospodin Mladen?”
„Stabilnije je nego jučer. Liječnici su ga zadržali na bolničkom liječenju i prate njegovo stanje. Još je rano govoriti kako će oporavak izgledati.”
„Drago mi je da je stabilnije.”
Zastao sam.
„Gospođo Sanja, stvarno mi je stalo do njega. Ali ne znam što je Klara od mene očekivala.”
Sanja je uzdahnula.
„Ni ja više ne znam što očekuje.”
„Jučer mi je napisala da moram ostaviti Mateju i doći u bolnicu.”
„Znam. Jutros mi je to priznala.”
„I?”
„Rekla sam joj da nema pravo tražiti takvo što.”
Nisam odgovorio.
Sanja je nastavila:
„Lovro, Mladen te jako voli. Ali nikada nije rekao da moraš doći i ostaviti svoj život. Kad je pozlilo, mislili smo samo na to da što prije dobije pomoć.”
Slušao sam je u tišini.
„Klara je bila prestrašena”, rekla je. „To mogu razumjeti. Ali ne mogu opravdati što je tvoje ime stavila na internet.”
„Hvala vam.”
„I molim te, nemoj zbog nje misliti da smo Mladen i ja zaboravili sve lijepe godine.”
Osjetio sam kako mi se grlo steže.
„Nisam.”
Nakon razgovora pokazao sam Matei poruku koju sam namjeravao poslati Klari.
„Žao mi je zbog Mladenova stanja. Ponudio sam pomoć jer poštujem tvoje roditelje. Ali neću prihvatiti da me javno optužuješ zato što nisam napustio sadašnju djevojku. Molim te da ukloniš objavu s mojim imenom i prestaneš iznositi neistinite tvrdnje o našem odnosu.”
Mateja je pročitala.
„Dobro je.”
Poslao sam.
Klara je odgovorila nakon nekoliko minuta.
„Znači, mama je već stala na tvoju stranu?”
Nisam odgovorio.
„Nije ni čudo. Ti uvijek znaš glumiti finog čovjeka.”
Zatim je napisala:
„Da si stvarno volio mog tatu, već bi bio ovdje.”
Odgovorio sam samo:
„Briga za tvog oca i naša bivša veza nisu ista stvar.”
Klara više nije pisala.
Ali objavu nije uklonila.
Kasnije tog dana nazvao me kolega Ivan.
„Lovro, jesi dobro?”
„Jesam.”
„Klarina objava proširila se među nekim ljudima iz naše banke.”
Ukočio sam se.
„Što govore?”
„Svašta. Netko je čak rekao da si ostavio djevojku dok joj je otac bio u bolnici.”
Duboko sam udahnuo.
„Prekinuli smo prije osam mjeseci. Njezin otac završio je u bolnici jučer.”
„Znam. Zato sam te nazvao.”
„Hvala.”
Ivan je zastao.
„Nemoj dopustiti da ti ovo napravi problem na poslu.”
Sljedećeg ponedjeljka, po povratku s putovanja, obavijestio sam neposrednog nadređenog da se o meni na društvenim mrežama šire netočne osobne tvrdnje koje su doprle do nekih kolega.
Nisam tražio da banka rješava moj privatni život.
Samo sam želio spriječiti da se glasine pretvore u poslovni problem.
Pokazao sam relevantne poruke i objasnio vremenski slijed.
Nadređeni me saslušao.
„Lovro, dok god to ne utječe na tvoj posao, nema razloga da se privatne glasine ovdje raspravljaju. Ako te netko uznemirava na radnom mjestu, prijavi.”
Osjetio sam olakšanje.
Nisam morao javno iznositi svaki detalj svoje bivše veze da bih zaštitio vlastiti ugled.
Ali Klara nije prestajala.
Dva dana kasnije objavila je novu poruku.
„Najteže je kad shvatiš da su neki ljudi bili uz tvoju obitelj samo dok su od toga imali koristi.”
Ovaj put nije napisala moje ime.
Ali svi koji su vidjeli prvu objavu znali su na koga misli.
Mateja je također počela dobivati neugodne poruke.
Jedna nepoznata žena napisala joj je:
„Nadam se da si ponosna što si uzela dečka djevojci čiji je otac na hitnoj.”
Mateja mi je pokazala poruku.
Lice joj je bilo ozbiljno.
„Lovro, znam da nisam napravila ništa loše. Ali ne želim da naš odnos počne tako da se svaki dan moram opravdavati nepoznatim ljudima.”
Osjetio sam krivnju.
„Žao mi je što si uvučena u ovo.”
„Ne trebaš se ispričavati za ono što Klara radi. Samo želim znati da ćeš postaviti granice.”
Pogledao sam je.
„Hoću.”
Te večeri poslao sam Klari posljednju izravnu poruku.
Objasnio sam da ne pristajem na javno iznošenje neistina, uključivanje Mateje niti daljnje uznemiravanje.
Zamolio sam je da ukloni objave i prestane kontaktirati moju djevojku.
Rekao sam i da ću, ako se uznemiravanje nastavi, potražiti pravni savjet.
Nisam prijetio njezinoj obitelji.
Nisam spominjao njezina oca.
Samo sam postavio granicu.
Tri dana poslije javila mi se Sanja.
„Lovro, Mladen je dovoljno dobro da može kratko razgovarati. Pitao je za tebe.”
Srce mi je snažno zakucalo.
„Mogu li ga nazvati?”
„Možeš. Ali neka razgovor bude kratak, brzo se umara.”
Nazvao sam ga navečer.
Kad sam čuo njegov glas, oči su mi se napunile suzama.
„Lovro, dečko moj!”
Glas mu je bio slabiji nego što sam ga pamtio.
„Gospodine Mladene, kako ste?”
„Evo, još sam tu. Malo su me preplašili.”
Pokušao se našaliti, ali brzo se umorio.
„Čuo sam da si bio na moru.”
„Jesam.”
„Lijepo. Nadam se da si se odmorio.”
Zastao sam.
„Žao mi je što nisam došao.”
Mladen je nekoliko trenutaka šutio.
Zatim je rekao:
„Lovro, slušaj me.”
„Slušam.”
„Ti si meni drag kao sin. Uvijek ćeš biti. Ali više nisi Klarin dečko.”
Osjetio sam kako mi se grlo steže.
„Znam.”
„Onda se nemoj ponašati kao da nam duguješ svoj život.”
Nisam mogao odgovoriti.
Mladen je nastavio:
„Sanja mi je ispričala što se dogodilo. Klara je bila prestrašena. Ali to joj ne daje pravo da te ponižava.”
„Nisam joj htio otežati situaciju.”
„Znam. Zato te i poštujem.”
Udahnuo je.
„Kad jednom završi sve ovo, dođi na kavu ako želiš. Ne kao Klarin dečko. Kao Lovro.”
Suze su mi krenule niz lice.
„Rado, gospodine Mladene.”
„I nemoj više razmišljati o tome. Želim da budeš sretan.”
Razgovor je trajao svega nekoliko minuta.
Ali nakon njega osjećao sam se mirnije nego tijekom cijelog prethodnog tjedna.
Sanja mi je poslije poslala poruku.
„Hvala ti što si nazvao. Mladen je bio sretan.”
Odgovorio sam:
„I meni je puno značilo.”
Nisam znao da će upravo taj razgovor promijeniti sve.
Sutradan je Klara nazvala Mateju.
Mateja se nije javila.
Zatim je stigla poruka:
„Vidim da si uspjela potpuno okrenuti Lovru protiv mene. Čak se i moj tata ponaša kao da sam ja kriva.”
Mateja mi je pokazala poruku.
„Neću joj odgovarati.”
„Ne moraš.”
Ali onda je Klara poslala još jednu:
„Tata mi je rekao da si ti Lovru sigurno zabranila dolazak u bolnicu. Znam kakve su žene poput tebe.”
Mateja je odložila mobitel.
„Lovro, ovo je već previše.”
Složio sam se.
Uz njezin pristanak sačuvali smo poruke, a zatim je blokirala Klarin broj i korisnički račun.
Ja sam također prestao odgovarati na poruke koje se nisu odnosile na neku stvarnu, nužnu informaciju.
Sanjin broj ostao je otvoren samo zbog Mladenova zdravstvenog stanja.
Tjedan dana poslije Sanja me ponovno nazvala.
Ovoga puta glas joj je bio drukčiji.
„Lovro, moram ti nešto reći.”
„Što se dogodilo?”
„Razgovarali smo s Klarom.”
„O čemu?”
„O svemu.”
Sanja je duboko udahnula.
„Priznala nam je da se nadala da ćeš, kad čuješ za Mladena, doći i da ćete se možda pomiriti.”
Zatvorio sam oči.
Dakle, nisam pogrešno shvatio njezine poruke.
„Rekla je i da je namjerno napisala onu objavu kako bi se osjećao krivim.”
Dugo nisam ništa rekao.
Sanja je nastavila:
„Mladen se jako razočarao. Rekao joj je da njegovu bolest ne smije koristiti da bi upravljala tuđim životom.”
„Kako je ona reagirala?”
„U početku je vikala. Govorila je da ste vas dvoje četiri godine bili zajedno i da ne možeš tek tako postati stranac.”
Zastala je.
„Onda ju je Mladen pitao nešto zbog čega je konačno zašutjela.”
„Što?”
„Pitao ju je bi li željela da netko ostane s njom samo zato što se boji javne sramote.”
Nisam odgovorio.
„Klara je plakala”, rekla je Sanja. „Ali prvi put nije pokušavala okriviti tebe.”
Nekoliko dana poslije objave su nestale s njezina profila.
Zatim je stigla kratka poruka.
„Lovro, uklonila sam ono što sam napisala. Nije bilo u redu što sam te javno optužila i uvukla Mateju u sve. Bila sam uplašena zbog tate, ali i ljuta što si nastavio dalje. Žao mi je.”
Pročitao sam je nekoliko puta.
Nisam znao koliko je njezina isprika iskrena.
Ali nisam morao to odmah odlučiti.
Odgovorio sam:
„Hvala što si uklonila objave i priznala da nisu bile poštene. Želim tvojem ocu oporavak. Molim te da ubuduće poštuješ moj privatni život i moju vezu.”
Nije više pisala.
Kako se poneki raniji komentar još uvijek pojavljivao među poznanicima, nisam ulazio u javne rasprave. Onima koji su me izravno pitali kratko sam objasnio da smo Klara i ja prekinuli osam mjeseci prije njezina očeva odlaska u bolnicu i da su optužujuće objave uklonjene.
Klara je morala prihvatiti da ne može javnim pritiskom vratiti vezu.
A ja više nisam morao dokazivati da sam dobar čovjek tako što ću pristajati na njezine zahtjeve.
Mladen je proveo još neko vrijeme na liječenju, a zatim nastavio oporavak kod kuće uz kontrole i upute liječnika.
Nije se čudesno oporavio preko noći.
Brže se umarao nego prije i morao je ozbiljnije paziti na zdravlje.
Ali polako se vraćao svojim svakodnevnim navikama.
Jedne subote nazvao me i pozvao na kavu.
„Lovro, ako imaš vremena, dođi. Sanja je napravila kolač.”
Razmislio sam.
Zatim sam rekao:
„Hvala vam. Doći ću nakratko.”
Prije odlaska razgovarao sam s Matejom.
„Želim ih posjetiti. Ali ne želim da ti bude neugodno.”
Nasmiješila se.
„Lovro, znam da su ti ti ljudi bili važni. Nemam ništa protiv toga da posjetiš čovjeka koji te lijepo tretirao.”
„Hvala ti.”
„Samo nemoj zaboraviti da poslije imamo dogovor za kino.”
Nasmijao sam se.
„Neću.”
Kad sam stigao pred Mladenovu kuću, na trenutak sam zastao.
Četiri godine dolazio sam ovamo kao Klarin dečko.
Sada sam prvi put dolazio samo kao Lovro.
Sanja me dočekala na vratima.
„Uđi, dečko.”
Mladen je sjedio za kuhinjskim stolom.
Izgledao je mršavije.
Ali oči su mu bile iste.
„Evo našeg bankara!”
Nasmijao sam se.
„Kako ste?”
„Bolje. Samo mi Sanja sada broji svaki zalogaj.”
„Netko mora”, dobacila je iz kuhinje.
Sjeli smo.
Razgovarali smo o poslu, fakultetu, automobilima i njegovu oporavku.
Nismo spominjali Klaru.
Nismo morali.
Kad sam krenuo, Mladen me ispratio do vrata.
„Lovro”, rekao je, „drago mi je što si došao.”
„I meni.”
„Znaš, kad sam bio u bolnici, puno sam razmišljao.”
Pogledao sam ga.
„O čemu?”
„O tome kako ljudi često misle da im nečija dobrota daje pravo na nečiji život.”
Zašutio je.
„Mi smo te voljeli i pomogli ti kad smo mogli. Ali nismo to radili zato da bi nam jednog dana morao vraćati uslugu.”
Osjetio sam kako mi se grlo steže.
„Nikada neću zaboraviti što ste učinili za mene.”
Mladen se nasmiješio.
„I ne trebaš. Ali to ne znači da nam išta duguješ.”
Pružio mi je ruku.
Stisnuo sam je.
„Čuvajte se.”
„I ti, dečko. I pozdravi Mateju.”
Kad sam izašao iz kuće, osjećao sam se kao da je s mojih ramena pao teret koji nisam ni znao koliko dugo nosim.
Nekoliko mjeseci poslije Mateja i ja ponovno smo otišli na more.
Ovoga puta odabrali smo mali apartman u Novigradu.
Nije bilo posebne prilike.
Samo smo oboje imali nekoliko slobodnih dana.
Prve večeri sjedili smo na terasi restorana uz more.
Mateja je naručila ribu, a ja rižoto.
Kad nam je konobar donio hranu, moj mobitel je zazvonio.
Pogledao sam zaslon.
Poruka od Sanje.
„Mladen je danas bio na kontroli. Liječnik je zadovoljan dosadašnjim napretkom. Pozdravljamo te oboje.”
Nasmiješio sam se.
Pokazao sam Matei.
„Lijepa vijest”, rekla je.
„Jest.”
Odgovorio sam:
„Drago mi je. Puno pozdrava vama i Mladenu.”
Zatim sam odložio mobitel.
Mateja je podigla čašu.
„Za dobar odmor?”
Podigao sam svoju.
„Za dobar odmor.”
Nasmijala se.
„I da ovaj put ne provedeš večeru gledajući u telefon.”
„Dogovoreno.”
Spremio sam mobitel u džep i uzeo vilicu.
Pred nama je bilo more, večera i nekoliko dana koje smo sami odabrali provesti zajedno.
Nisam morao izbrisati četiri godine prošlosti da bih nastavio živjeti.
Mogao sam biti zahvalan ljudima koji su mi činili dobro, zabrinuti se kad se razbole i pomoći im ako mogu.
Ali nisam morao vratiti se u vezu koja je završila samo zato što je netko moju zahvalnost pokušao pretvoriti u dug.
Mateja me pogledala preko stola.
„O čemu razmišljaš?”
Nasmiješio sam se.
„O tome da mi je drago što smo opet došli na more.”
Uzela me za ruku.
„I meni.”
Ovaj put večeru smo završili u miru.
A nakon nje otišli smo u šetnju uz obalu, bez opravdavanja, bez osjećaja krivnje i bez potrebe da bilo kome dokazujemo da imamo pravo biti sretni.
GLEDAJTE DOMACE I TURSKE SERIJE
NA NASOJ STRANICI : OVDJE