Tuga čini da budemo nepovjerljivi prema svima. Kad sam na groblju ugledala ženu u iznošenom kaputu kako s grobova bira najsvježije cvijeće i trpa ga u kesu, bila sam sigurna da ga krade da proda. A onda se sagnula nad grobom mog sina i izvukla suncokret koji sam mu dan ranije donijela za rođendan. Kad sam tražila da ga vrati, umjesto objašnjenja, zamolila me da pođem za njom. U njenoj zaključanoj sobi, na jednoj politici, stajalo je ime mog sina.
Suncokreti umjesto torte
Zovem se Sena . Moj sin Edi juče bi napunio trideset pet godina. Umjesto torte, kupila sam suncokrete. On mi ih je uvijek donosio: nikad u vazi, nikad skupo upakovane, nego u celofanu iz supermarketa, pod rukom, pored kutije s alatom.
„Za najljepšu curu u ulici“ , govorio bi. „To kažeš samo jer hoćeš ručak.“ „Pa zar ne može oboje biti istina?“ Obično bih mu napravila sendvič.
Prije sedam mjeseci, Edi je stradao u saobraćajnoj nesreći, vraćajući se s posla. I danas, kad se nešto u kući pokvari, nesvjesno posegnem za telefonom da ga nazovem. Na njegov rođendan, složila sam suncokrete pored spomenika. „Slavina u kuhinji opet curi, Edi.“ Skoro sam mogao čuti odgovor: „Mama, pa zašto me nisi samo nazvala?“
Žena s kesom cvijeća
Kod kuće sam shvatila da sam škare za cvijeće zaboravila kod njegovog groba. Sutradan sam se vratila po njih. Na stazi sam ugledala ženu u sivom, iznošenom kaputu, s velikom kesom iz koje su virile ruže, karanfili i neotvoreni ljiljani. Gledala sam kako:
- iz jednog svježeg buketa izvlači ružičasti karanfil,
- s drugog groba uzima bijelu ružu i zelenilo ,
- bira samo najnovije cvijeće , nikad uvelo,
- i stalno se osvrće , a voda joj iz kese kaplje na cipele.
Nisam mogao smisliti nijedan nevin razlog. A onda je prišla Edijevom grobu, sagnula se i izvukla jedan suncokret. „Ne diraj to.”
“Ne prodajem ih”
Trgnula se. Prišla sam: „Vrati.“ Vratila je bez riječi. Izbliza je izgledala otprilike mojih godina. Rukavi kaputa bili su izlizani, a prsti mokri. „S koliko grobova si to pokupila?“ „Izvinite.“
“Ovo sam juče donijela sinu. Za rođendan. To je jedino što još mogu da uradim za njega. A ti to nosiš da prodaš?” Naglo je podigla pogled: „Ne prodajem ih. Molim vas, pođite sa mnom. Živim preko puta. Morate nešto vidjeti.“
„Prvo ćeš vratiti sve.“ „Hoću. Daj mi samo deset minuta, pa ćeš i vi poći sa mnom da ih vratimo.“ Predstavila se kao Mira . Nije mi se sviđalo, ali otići bez odgovora bilo je još gore.
Zaključana soba
Mirina kuća imala je izblijedjele plave kapke i usku verandu. Odvela me do zaključanih vrata na kraju hodnika i upalila svjetlo. Ukočila sam se na pragu. Na jednom zidu bile su police s malim drvenim kutijama prekrivenim bijelim platnom, a ispod svake rukom pisana etiketa s imenom ili datumom. Ispod prozora stajao je radni sto pun osušenih latica, kalupa, rukavica i bočica s prozirnom smolom za livenje .
A na drugoj politici, uredno ispisano: Edijevo puno ime. „Ovo nije prvi put da mu uzimaš cvijeće.“ „Nije. Od nekoliko sedmica nakon ispraćaja.“
Plava vrpca i jedna poruka
Mira je podigla platno. Ispod je bio mali blok prozirne smole, au njemu slojevi osušenih žutih, bijelih i plavih latica, provučeni tankom plavom vrpcom . Prepoznala sam je prije svega ostalog. Tu vrpcu sam, sa starog kalema iz ladice za šivanje, vezala oko prvog cvijeća koje sam donijela Ediju nakon ispraćaja. Ruke su mi se toliko tresle da sam vezala dva čvora. Sedmicu kasnije, nestala je. Mislila sam da ju je vjetar odnio u travu. Na kraju vrpce je bila i mala mrlja od mastila, koju sam napravila pišući spisak za kupovinu. Nije bilo sumnje.
Ispod bloka ležao je požutio, presavijen papirić. Moj rukopis. Na drugoj posjeti grobu ostavila je samu poruku među cvijećem, jer nisam mogao izgovoriti naglas: „Kuhinja je pretiha bez tvog radija, Edi.“ Edi je uvijek puštao mali radio dok mi je nešto popravljao, i užasno pjevao uz stari rok. Žalila sam se na buku. Sad bih dala sve da je ponovo čujem.
Plakala sam, s porukom pritisnutom uz grudi. „Jesi li ovo pročitala?“ „Jesam.“ „Te riječi nisu bile za tebe.“ „Znam. Oprostite.“ Poruku sam spremila u džep. Ostaviti je tu nije dolazilo u obzir.
Mirina priča
„Zašto ovo radiš? Uzimaš cvijeće s tuđih grobova, a da nikoga ne pitaš?“ Mira je iz ladice izvadila mali, nesavršen komad smole, veličine kutije šibica, s jednim ružičastim laticom unutra.
“Ovo je prvi koji sam napravio. Od cvijeća koje sam nosila svoju kćer. Otišla je prije devet godina.” Ispričala je:
- na grobu kćerke nosila je cvijeće, a sedmicu kasnije ga ne bi bilo , jer ga je groblje čistilo,
- počela je sušiti latice , gledala snimke, kupovala materijal i uništila više komada nego što je završila,
- onda je počela primjenjivati tuđe grobove : svježe bukete ostavljene na kiši, poruke zataknute među stabljike,
- i mislila je da bi neko sigurno htio sačuvati dio toga , pa je uzimala po nekoliko cvjetova sa svakog groba,
- a planirala je da porodicama, pred godišnjice, ostavi male drvene kutije pored grobova, s porukom.
„A ako ih radnici groblja odnesu? Je li ih iko ikad dobio?“ Pogledala je kroz prozor. „Ne znam.“
Vraćanje cvijeća
„Moraš prestati. Ne samo s Edijevim cvijećem. Sa svačijim. I ovo u kesi vraćamo danas.“ Klimnula je.
Zajedno smo prenijele kesu preko ulice. Pokazivala sam joj grobove s kojima sam je vidjela kako uzima cvijeće, a ona je vraćala svaku stabljiku koju je mogla prepoznati. Ono što se pomiješalo, odnijele smo u upravu groblja. Tamo je Mira sama priznala šta je radila. Umorna službenica joj je jasno rekla da je uzimanje cvijeća bez saglasnosti porodice zabranjeno, a da se kutije ostave bez dozvole uklanjaju.
Kod Edijevog groba vratila sam suncokret u buketu. Škare su bile tačno gdje sam ih ostavila. „Mogu li završiti kutiju za Edijevo cvijeće?“ upitala je Mira. „Još ne.“ „U redu.”
Odluka
Kod kuće sam poruku pustio na kuhinjski pult. Slavina je i dalje kapala. Ispod sudopera stajala je Edijeva stara kutija s alatom. Uzela sam ključ, pa ga vratila. Edi je svaki popravak činio lakim. Umjesto toga, nazvala sam vodoinstalatera. A onda sam otvorila ladicu za šivanje i uzela onaj kalem plave vrpce. Način na koji je Mira došla do Edijeve vrpce i dalje me bolio. Ali slika te vrpce u smoli nije mi izlazila iz glave.
Popodne sam je nazvala. „Hoću taj komad. Ali ništa mi ne dodaj. I Mira, molim te, pitaj ljude prije nego što ponovo dirneš njihovo cvijeće. “ „Hoću, Sena.“
Vrpca na prozoru
Pred zalazak sunca, Mira mi je dala gotov blok smole u maloj drvenoj kutiji. Plava vrpca ležala je među laticama, netaknuta. Rekla je da je u upravi groblja pitala smije li ponuditi očuvanje cvijeća, ali samo porodicama koje joj se same jave. „Trebala sam tako od početka.“ „Mislim da bi se Ediju svidjela vrpca“, rekla sam. Blago se nasmiješila: „Hoćete li mi nekad pričati o njemu?“ „Možda.“
Iz ovog susreta naučila sam:
- Tuga svakog čovjeka vodi drugim putem , i ne razumijemo uvijek tuđi.
- Dobra namjera ne opravdava prelaženje tuđih granica, posebno kad je u pitanju nečiji gubitak.
- Uspomene se mogu sačuvati na mnogo načina , ali samo uz pristanak onih kojima pripadaju.
- Ponekad nas baš osoba na koju se najviše naljutimo podsjetite na ono što smo mislili da smo izgubili .
Kod kuće sam Edijevu uspomenu stavila na prozorsku dasku u kuhinji, pored teglica sa svježim suncokretom. Vrpca je svjetlucala u večernjem svjetlu. Slavina je i dalje kapala. Otvorila sam fotografiju na telefonu i našla jednu: Edi u mojoj kuhinji, s kutijom za alat pod jednom rukom i suncokretima pod drugom, s umrljanom košuljom i širokim osmijehom. „Ti bi to popravio prije nego što bih ja završio s kukanjem, Edi“ , rekla sam mu. A onda sam pustila telefon pored cvijeća i stavila vodu za čaj.
GLEDAJTE DOMACE I TURSKE SERIJE
NA NASOJ STRANICI : OVDJE