U svakoj porodici postoji jedna tajna o kojoj se ne priča. U našoj, to su bile mamine uplatnice. Trideset godina, svakog prvog u mjesecu, mama je išla u poštu i slala novac jednoj ženi u drugom gradu . Tata je godinama šutio, a onda više nije mogao. Bio je uvjeren da ga vara. Brak mojih roditelja počeo je da puca. Pa sam ja sjela u auto i otišla na tu adresu. I ono što sam tamo saznala rasplakalo je cijelu našu porodicu.
Uplatnice u ladici
Zovem se Amila . Moja mama Fatima je bila šnajderica, tiha, vrijedna žena, koja je cijeli život štedjela na sebi. Nikad nije kupila skupu haljinu, nikad nije išla na više od pet dana. A ipak, od kad pamtim, postojao je jedan izdatak o kojem niko nije smio pitati.
Svakog prvog u mjesecu:
- mama bi ranije ustala, obukla svoj najbolji kaput i otišla u poštu,
- slala bi uvijek isti iznos , nekad trećinu svoju ploču,
- na isto ime i istu adresu , u gradu tri sata vožnje od nas,
- a uplatnice je čuvala u zaključanoj ladici šivaće mašine.
Kad sam jednom kao dijete pitala, rekla je samo: „To je jedan dug, sine. Moj dug. Ne tiče se nikoga.“
Tatina šumnja
Moj tata Ramiz je godinama prihvatao. Ali kako je starila, sumnja je rasla. U posljednje vrijeme postala je sve što je mogao vidjeti:
- pronašao je staru uplatnicu s imenom: Ajka H. ,
- pitao je mamu ko je to, a ona je samo rekla „neko kome dugujem“ i zatvorila se u sobu,
- jednom je čuo kako mama telefonom kaže: „Ne brini, dok sam ja živa, stizaće svaki mjesec“ ,
- i počeo je da vjeruje da mama ima drugu porodicu , nekog muškarca, možda i dijete, o kojem on ništa ne zna.
Za njihovu tridesetu godišnjicu braka nisu proslavili ništa. Tata je spavao u dnevnoj sobi. Jedne večeri čula sam ga kako govori: „Trideset godina daješ moju platu nekome koga ja ne smijem ni znati. Ili mi kažeš, ili ja odlazim.“ Mama je plakala, ali nije rekla ništa.
Adresa na uplatnici
Te noći sam iz mamine ladice uzela jednu staru uplatnicu. Ujutro sam sjela u auto i vozila tri sata. Adresa me odvela u mirnu ulicu na kraju jednog gradića, do male kuće s ogradom od kolja i bašte pune dunja.
Na klupi ispred kuće sjedila je starica od sedamdeset i kusur godina, u dimijama je maramom, s bijelim štapom pored sebe. Bila je slijepa. Kad je čula korake, okrenula je glavu prema meni.
„Tražim Ajku H.“, rekla sam. „To sam ja, dijete. A ko si ti?“ „Ja sam Fatimina kćerka.“
Starica je zastala. A onda je počela da plače i ispružila ruke prema meni. „Fatimina kćerka… Dođi, dijete, da ti opipam lice. Trideset godina čekam da vidim nekog njenog.“
Rijeka iz 1990.
Sjedile smo na klupi dok je sunce zalazilo, a nana Ajka mi je ispričala priču koju moja mama trideset godina nije imala snage da izgovori.
Ljeta kad je mama imala dvanaest godina, njena porodica bila je u gostima kod rodbine u ovom gradu. Djeca su se kupala u rijeci. Mama je otišla predaleko, struja ju je povukla. Muž nane Ajke, Halil , koji je pecao na obali, skočio je za njom bez razmišljanja.
“Izvukao ju je. Gurnuo je na obalu. A onda ga je rijeka odnijela. Našli su ga tek treći dan. Imao je trideset dvije godine. A ja sam ostala sama, s troje djece, najmlađe od dvije godine.”
Moja mama je bila dijete. Ali nikad nije zaboravila. Kad je sa osamnaest godina dobila prvu platu u fabrici, došla je na ovu klupu i rekla: “Nana Ajka, ja sam živa zbog vašeg Halila. Neću vam se vratiti. Ali dok sam živa, vaša djeca neće biti gladna.”
Trideset godina, svaki mjesec
Održala je riječ. Nana Ajka mi je redom nabrajala šta je sve plaćeno maminim novcem:
- školovanje sve troje djece , sve do fakulteta,
- lijekovi i operacija , kad je nana počela gubiti vid,
- novi krov na ovoj kući, poslije velike oluje,
- i svakog mjeseca, trideset godina, ono što nana treba da preživi .
„Tvoja mama nikad nije htjela da ikome kaže“, rekla je nana. „Govorila je: ‚Ovo je moj dug, ne mog muža. Ne želim da se osećam obaveznim. Ne želim da me iko hvali zbog nečega što je samo pravedno.'“
Iz kuće je izašao muškarac od četrdesetak godina, u odijelu, s aktovkom. Nanin najmlađi sin, Nihad . Danas je inženjer. Kad je čuo ko sam, spustio je aktovku na zemlju. „Tvoja mama mi je platila fakultet. Svaku knjigu. Svaki autobus. Ja sam ono što jesam zbog nje. Nikad nisam ni vidio.“
Tata u autu
Vratila sam se kući kasno noću. Tata je sjedio u kuhinji, sam, s hladnom kafom. Sjela sam preko puta njega i ispričala mu sve. Od rijeke. Do Nihada. Do krova.
Dugo nije rekao ništa. A onda je spustio glavu na sto i zaplakao. „Trideset godina sam mislio da me vara. A ona je trideset godina vratila život za život.“
Ustao je, otišao do spavaće sobe i pokucao na vrata. Prvi put nakon mjesec dana. Mama je otvorila crvenih očiju. Tata je stajao na pragu i rekao samo: „Fatima… zašto mi nikad nisi rekla da je i meni dug? Ja sam tvoj muž. Tvoj dug je moj dug.“
Klupa ispred kuće s dunjama
Sljedećeg prvog u mjesecu, mama nije išla u poštu. Išli smo svi zajedno, autom, tri sata vožnje, do male kuće s ogradom od kolja. Mama je klečala pred nanom Ajkom i držala je za ruke. Tata je s Nihadom popravljao ogradu. Nana je opipala tatino lice i rekla: „Dobar je ovo čovjek, Fatima. Vidi se po rukama.“
Iz ove priče sam naučila:
- Tajna ne znači uvijek izdaju. Ponekad se iza nje krije najveća dobrota.
- Neki dugovi se ne mogu vratiti , ali se mogu poštovati cijeli život.
- U braku, tuđi teret je i tvoj teret. Zato ga ne treba nositi sam.
- Prije nego što posumnjaš u nekog koga voliš, pitaj se šta znaš o njegovoj prošlosti .
Na zidu naše dnevne sobe sad visi uramljena prva uplatnica, ona iz 1996. godine, s maminim mladalačkim rukopisom. Ispod nje, tata je dopisao olovkom, krupnim slovima: „Za Halilu. Od Fatime. I od Ramize.“
GLEDAJTE DOMACE I TURSKE SERIJE
NA NASOJ STRANICI : OVDJE