Milijunaš je kupio vlastiti portret za nekoliko milijuna dolara i priredio raskošnu večeru kako bi se svojim prijateljima pohvalio tom kupnjom. No kada je mlada spremačica pogledala sliku i tiho rekla: „Mogla bih vas naslikati mnogo bolje”, cijela je dvorana prasnula u smijeh.
Milijunaš je uperio prst u nju i, jedva suzdržavajući smijeh, odgovorio:
— Ako me za pola sata uspiješ naslikati bolje od umjetnika kojem sam platio milijune, možeš ponijeti svu preostalu hranu sa stola svojoj baki.
Gosti su odmah izvadili mobitele, očekujući još jednu zabavnu predstavu. No trideset minuta kasnije dogodilo se nešto zbog čega su svi ostali potpuno šokirani.
Te večeri u Viktorovoj golemoj kući okupilo se dvadesetak gostiju. Nekoliko dana ranije muškarac je na zatvorenoj aukciji kupio vlastiti portret koji je naslikao poznati umjetnik.
Slika je stajala nekoliko milijuna dolara.
Viktor je bio toliko ponosan na svoju kupnju da ju je objesio u glavnoj dvorani i pozvao prijatelje na večeru.
Gotovo cijelu večer gosti su razgovarali o slici.
— Nevjerojatno djelo!
— Umjetnik je savršeno prenio tvoj karakter.
— Za nekoliko godina sigurno će vrijediti još više.
Viktor se zadovoljno smješkao slušajući komplimente.
U međuvremenu je Klara skupljala prazne tanjure sa stola.
U toj je kući radila tek četiri mjeseca. Plaća joj je jedva bila dovoljna za najosnovnije potrebe, a kod kuće ju je čekala stara baka. Posljednjih nekoliko dana starica gotovo ništa nije jela, samo stari kruh i malo sira.
Klara je to znala pa je, vidjevši koliko je hrane ostalo nakon večere, skupila hrabrost i prišla gospodaru kuće.
— Oprostite, mogu li nakon večere ponijeti kući nešto od preostale hrane?
Viktor ju je iznenađeno pogledao.
— Zašto?
— Za svoju baku.
Nekoliko se gostiju okrenulo prema njima. Viktor se podrugljivo nasmiješio.
— Plaćam ti plaću. Zar ti to nije dovoljno?
Klara je pocrvenjela.
— Jest. Samo sam pomislila da će se ta hrana ionako baciti.
— Ne moraš ti razmišljati umjesto mene — hladno je odgovorio muškarac.
Klara nije ništa rekla i vratila se poslu.

Prolazeći pokraj golemog portreta, ponovno ga je pogledala. Promatrala ga je još od dana kada su ga donijeli u kuću. I svaki je put primjećivala isto.
Proporcije lica bile su neobične. Oči su izgledale neprirodno, osmijeh joj se činio tuđim, a Viktor na slici gotovo uopće nije nalikovao samome sebi.
Klara se zaustavila malo dulje nego inače.
— Što je bilo? primijetio je Viktor.
— Ništa.
— Već nekoliko minuta gledaš moj portret. Ne sviđa ti se?
Klara je htjela prešutjeti, ali ipak je odgovorila:
— Mislim da su vas mogli naslikati mnogo bolje.
U prostoriji je zavladala tišina. A zatim je, sekundu kasnije, nekoliko gostiju prasnulo u smijeh. I Viktor se nasmijao.
— Stvarno? A tko bi to mogao bolje?
Klara ga je pogledala ravno u oči.
— Ja.
Smijeh je postao još glasniji. Jedan od gostiju odmah je izvadio mobitel i počeo snimati što se događa.
— Čekajte, ovo moramo snimiti!
Viktor je uperio prst u Klaru.
— Shvaćaš li koliko ova slika vrijedi?
— Ne.
— Nekoliko milijuna dolara.
Klara je još jednom pogledala portret.
— Cijena ne znači uvijek da je portret dobro napravljen i da nalikuje osobi.
Nakon tih riječi gosti su se još glasnije smijali. No Viktor je neočekivano odlučio nastaviti ovu igru.
— Dobro. Onda me naslikaj.
Klara se iznenadila.
— Sada?
— Sada. Dajem ti pola sata. Ako tvoj crtež doista bude bolji, možeš ponijeti svu preostalu hranu. Možeš čak i isprazniti hladnjak.
Netko je zapljeskao. Ostali su usmjerili mobitele prema djevojci. Klari su donijeli veliki list papira i običnu olovku.
Sjela je za stol. Viktor se smjestio nasuprot nje i samouvjereno se nasmiješio.
— Vrijeme počinje teći.
Prvih nekoliko minuta gosti su se nastavili šaliti.
— Možda da joj odmah donesemo bojanku?
— Ne ometajte veliku umjetnicu!
Klara nije odgovarala. Gledala je samo Viktora.
Međutim, nakon pola sata dogodilo se nešto toliko neočekivano da su svi gosti ostali potpuno šokirani.
Nastavak priče možete pronaći u prvom komentaru.
U početku su se na papiru pojavile jedva vidljive linije. Zatim obrisi glave, očiju, nosa i usana. Nakon deset minuta smijeh je počeo jenjavati.
Nakon dvadeset minuta nekoliko je ljudi već stajalo odmah iza djevojčinih leđa.
A muškarac koji je cijelo vrijeme snimao događaje polako je spustio mobitel.
Viktor je primijetio promjenu na licima gostiju.
— Što je?
Nitko nije odgovorio.
— Ostale su još dvije minute — rekao je netko.
Klara je napravila još nekoliko brzih poteza, a zatim položila olovku na stol.

— Gotovo.
Viktor je ustao i prišao bliže. Klara je okrenula crtež prema njemu.
U prostoriji je zavladala potpuna tišina. Na papiru je bio Viktor.
Ne samo neki muškarac koji mu je nalikovao. Bio je to upravo on — s njegovim pomalo suženim očima, blagom borom pokraj usana, sijedim vlasima u kosi i onim njegovim samouvjerenim osmijehom.
Portret je izgledao toliko živo da su neki gosti nekoliko sekundi pogledom prelazili s crteža na Viktora i natrag.
Zatim je netko pogledao sliku vrijednu nekoliko milijuna dolara koja je visjela na zidu.
Razlika je bila očita. Skupo umjetničko djelo odjednom je djelovalo hladno i bezlično.
A jednostavan crtež olovkom izgledao je kao da će čovjek na njemu svakog trenutka progovoriti.
Viktor se više nije smijao.
— Gdje si naučila tako crtati? napokon je upitao.
Klara je na trenutak zašutjela.
— Pohađala sam umjetničku školu. Nakon toga sam upisala akademiju. Ali kada mi se baka razboljela, morala sam sve napustiti i početi raditi.
Viktor je ponovno pogledao crtež. Sada je shvatio zašto je djevojka toliko dugo promatrala njegov skupi portret.
Ona je doista znala što gleda.
Klara je mirno ustala od stola.
— Mogu li ponijeti hranu?
Viktor je šutke kimnuo.
GLEDAJTE DOMACE I TURSKE SERIJE
NA NASOJ STRANICI : OVDJE