Neke istine stignu na pogrešnu adresu. Jednog utorka, kurir mi je predao paket i otišao prije nego što sam stigao da pročitam ime. Kad sam ga pogledala, shvatila sam da nije za mene, nego za mladu komšinicu iz stana preko puta. A onda sam vidjela ime pošiljaoca. Moj muž. Poslato iz grada u Sloveniji. A on je, bar tako mi je rekao, te sedmice bio na službenom putu u Mostaru.
Muž na „službenim putevima“
Zovem se Maida . S Jasminom sam u braku osamnaest godina. Imamo dvoje djece, tinejdžere. Jasmin je radio kao poslovođa u jednoj građevinskoj firmi. Pouzdan, miran, porodičan čovjek. Nikad mi nije dao razlog da sumnjam.
Ali posljednja četiri mjeseca, nešto se promijenilo:
- od ponedjeljka do petka bio je „na terenu“ , svake sedmice u drugom gradu,
- javljao se kratko, uveče , umoran, i uvijek prekidao brzo,
- vraćao se petkom kasno, s ogrubjelim rukama i bolovima u leđima, koje nikad prije nije imao,
- a kad sam htjela da ga posjetim na „terenu“, rekao je: „Nema potrebe, smještaj je loš, nećeš se snaći.“
Pripisivala sam to umoru. Dok taj paket nije stigao na moja vrata.
Komšinica preko puta
U stanu preko puta živi Ilda . Mlada žena od trideset godina, s malim sinom Imranom , od pet. Muž joj je poginuo prije godinu dana, na gradilištu. Od tada živi sama, povučena, radi kao čistačica u jednoj školi. Imran je često bolestan. Ponekad sam joj nosila kolače. Ponekad bih čula kako noću plače.
A sad, u mojim rukama, paket za nju. Od mog muža. Iz Slovenije. Kroz tanki karton, napipala sam lijekove. Igračku. Neku odjeću.
Noć bez sna
Te noći nisam spavala. Paket je stajao na kuhinjskom stolu, a ja sam slagala sve kockice koje se ne uklapaju:
- „službeni put u Mostar“, paket poslat iz Slovenije ,
- četiri mjeseca „terena“ , svake sedmice,
- ogrubjele ruke i leđa koja bole,
- a sad i paket mlađoj, samoj komšinici .
Osamnaest godina braka. I mlada udovica preko puta. Ujutro sam uzela paket, prešla hodnik i pozvonila na Ildina vrata.
Ilda otvara vrata
Ilda je otvorila, u kućnoj haljini, s Imranom koji joj se držao za nogu. Kad je vidjela paket u mojim rukama i Jasminovo ime na njemu, problijedila je. „Gospođo Maida… mogu vam objasniti.“
Ušla sam. Stan je bio skroman, čist, s dječijim crtežima na frižideru. Na jednom od njih bio je nacrtan visok čovjek s kacigom i natpis: „Čika Jasmin.“ Srce mi je stalo. „Objasni“, rekla sam, hladnije nego što sam htjela.
Istina koju nisam očekivala
Ilda je sjela, pokrila lice rukama i ispričala mi sve:
- njen pokojni muž, Sejo , bio je Jasminov najbolji radnik i prijatelj, na istom gradilištu,
- kad je Sejo pao sa skele, Jasmin je bio pored njega. Sejo je, prije nego što je otišao, rekao samo jedno: „Pazi mi na Ildu i malog.“
- firma je odbila da plati odštetu, tvrdeći da je Sejo „kriv sam“. Jasmin se pobunio, svjedočio protiv firme, dobio otkaz ,
- i od tada, već četiri mjeseca, radi kao zidar na gradilištima u Sloveniji , od ponedjeljka do petka, jer ovdje niko nije htio da ga zaposli.
„Svaki mjesec mi šalje paket“, plakala je Ilda. “Lijekove za Imrana, jer ima astmu, a ja ne mogu da ih platim. Odjeću. Igračke. Rekao mi je da vam ne kažem. Da ga je sramota što je ostao bez posla. Da ne želi da se slane.”
Sjedila sam u njenoj kuhinji, s paketom u krilu, nisam mogla da progovorim. Mislila sam da me vara. A on je, pored nas, nosio i tuđu porodicu. I sve to sam.
Petak uveče
Kad je Jasmin u petak uveče ušao u stan, umoran, s torbom preko ramena, čekala sam ga u kuhinji. Na stolu je bio paket. Kad ga je vidio, ispustio je torbu.
„Maida… mogu da objasnim.” „Ilda mi je sve rekla.“ Sjeo je, spustio glavu na ruke. „Izvini. Bilo me je sramota. Osamnaest godina sam bio poslovođa, a sad miješam beton kod stranaca. Nisam htio da me djeca gledaju kao…“ Nije završio rečenicu.
Prišla sam mu i uzela ga za ruke. Ogrubjele, ispucale, ožiljcima od cementa. “Jasmine, ja sam četiri mjeseca mislila da me varaš. A ti si nosio dva doma na leđima. Ne stidi se ovih ruku. Ja se ponosim njima.”
Plakao je. Prvi put za osamnaest godina, vidjela sam ga kako plače.
Dva stana, jedna porodica
Te noći, Jasmin je djeci ispričao sve. Kćerka ga je zagrlila i rekla: „Tata, ti si heroj.“ Sin je sutradan otišao kod Ilde i ponudio da Imrana uči fudbal.
Kroz par mjeseci, uz pomoć sindikata i jednog advokata, Ilda je dobila odštetu od firme. Jasmin je svjedočio na sudu. A onda je jedna druga građevinska firma, kad je čula za njegov slučaj, nazvala Jasmina i ponudila mu mjesto poslovođe. „Trebaju nam ljudi koji stanuju uz svoje radnike“ , rekao je direktor.
Danas Ilda i Imran nedjeljom ručaju s nama. Imran zove Jasmina „čika Jasmin“, a mene „teta Maida“. Paket više ne stižu iz Slovenije. Ja ih nosim, preko hodnika.
Iz ove priče sam naučila:
- Ne donosite presudu na osnovu jednog paketa. Iza svake tajne ne krije se izdaja.
- Muškarci se često stide kad izgube posao , i kriju to od onih koji bi ih najviše podržali.
- Obećanje datom prijatelju pokazuje kakav je čovjek bolji od bilo kakvih riječi.
- U braku nema sramote u siromaštvu, ima samo u šutnji koja nas udaljava .
Jasminova kaciga s gradilišta u Sloveniji sada stoji na polici u našem hodniku. Na njoj je Imran, flomasterom, nacrtao srce. A ispod, moj sin je napisao: “Tata. Čovjek koji je obećao, i održao.”
GLEDAJTE DOMACE I TURSKE SERIJE
NA NASOJ STRANICI : OVDJE