Već imam 70 godina i nemam djece. Ali, molim vas, nemojte me sažalijevati. Upravo suprotno — mogu iskreno reći da sam duboko zadovoljna životom koji sam odabrala.
Nikada nisam svoju slobodu zamijenila pelenama, neprospavanim noćima, bočicama za bebe, beskrajnim vožnjama do škole ili stalnom brigom koja dolazi s odgojem djeteta. Nikada nisam morala cijeli svoj život prilagođavati rasporedu, potrebama ili očekivanjima druge osobe.
Umjesto toga, imala sam slobodu donositi vlastite odluke.
Mogla sam putovati kada sam htjela, preseliti se kada sam htjela, promijeniti posao kada sam htjela, provoditi mirna jutra sama, ostajati dugo vani, spavati do kasno, štedjeti svoj novac i izgraditi život koji mi je zaista odgovarao.
Mnogo su godina ljudi pretpostavljali da ću se jednog dana predomisliti.
Neki bi se članovi obitelji nasmiješili i govorili:
„Shvatit ćeš kad budeš starija.“
Drugi su me upozoravali:
„Jednog ćeš dana požaliti.“
Neki su me čak gledali sa sažaljenjem, kao da žena bez djece automatski mora biti usamljena ili nepotpuna.
Ali godine su prolazile.
I, začudo, žaljenje koje su mi predviđali nikada nije došlo.
Umjesto njega došao je mir.
Naučila sam koliko uživam u vlastitom društvu. Izgradila sam snažna prijateljstva. Otkrila sam mjesta koja sam oduvijek željela vidjeti. Imala sam vremena čitati, učiti, odmarati se, brinuti se o ljudima koje volim i izgraditi život koji nije bio definiran majčinstvom.
Naravno, znam da djeca mnogim ljudima mogu donijeti ogromnu radost. To nikada ne bih osporavala.
Ali također vjerujem da sreća nema samo jedan oblik.
Ono što me i danas iznenađuje jest to da neki poznanici i članovi obitelji i dalje kritiziraju moju odluku, kao da moj izbor drugačijeg puta na neki način čini moj život manje vrijednim.
Sa 70 godina više ne osjećam potrebu braniti se.
Jednostavno se nasmiješim.
Jer oni vide ono što nisam odabrala.
Ja vidim sve ono što jesam odabrala.
A kada pogledam svoj život unatrag, ne vidim nikakvu prazninu.
Vidim slobodu, iskustva, uspomene, mir i život koji je doista bio moj.
No prošlog se Božića dogodilo nešto zbog čega je jedna moja rođakinja napokon shvatila.
Sjedili smo za stolom u kući moje sestre kada me nećakinja iznenada upitala:
„Teta Margaret, zar se nikada nisi bojala da ćeš na kraju ostati sama?“
U prostoriji je zavladala neobična tišina.
Svi su me pogledali.
Mogla sam se uvrijediti, ali nisam.
Umjesto toga upitala sam je:
„Izgledam li ti kao da sam sama?“
Pogledala je oko stola.
Tamo su bili moja sestra i šogor, moje nećakinje i nećaci, stari prijatelji koje sam poznavala desetljećima i nekoliko djece koja su me cijeli život zvala „teta Margaret“.
Nasmiješila sam se.
„Imati djecu ne jamči da nikada nećeš biti usamljena. A nemati djecu ne znači da ćeš sigurno biti sama.“
Na trenutak nitko nije ništa rekao.
A onda je moja sestra pružila ruku preko stola i stisnula moju.
Te večeri, nakon što su svi otišli spavati, pronašla sam svoju nećakinju kako sjedi pokraj božićnog drvca.
„Mislim da sada razumijem“, šapnula je.
Priznala mi je da je godinama vjerovala kako postoji samo jedan ispravan način za izgradnju ispunjenog života: brak, djeca i unuci.
„Ali ti si sretnija od mnogih ljudi koje poznajem, a koji su učinili sve ono što su navodno trebali učiniti“, rekla je.
Njezine su mi riječi ostale u sjećanju.
Jer upravo to ljudi svih ovih sedamdeset godina nisu razumjeli.
Nikada nisam mislila da je majčinstvo pogreška. Nikada nisam mislila da su moje prijateljice koje su postale majke donijele pogrešnu odluku.
Jednostavno sam znala da to nije život koji želim.
Moja je odluka imala svoju cijenu, kao i svaka važna odluka. Bilo je trenutaka kada sam se pitala kakav bi bio moj sin ili kći. Bilo je tihih rođendana i povremenih misli o putu kojim nisam krenula.
Danas je moj dom miran. Putovnica mi je puna pečata. Na mojim policama stoje fotografije desetljeća prijateljstava i pustolovina. Postoje ljudi koje volim i ljudi koji vole mene.
A jednoga dana, kada moj život dođe do svog posljednjeg poglavlja, nadam se da nitko neće reći:
„Kakva šteta što nikada nije imala djecu.“
Nadam se da će reći:
„Znala je što želi, poštovala je odluke drugih i imala je hrabrosti živjeti vlastiti život.“
Jer sa 70 godina napokon razumijem nešto što bih voljela da sam shvatila već s 30:
**Ispunjen život ne mjeri se time koliko sliči životima svih drugih.**
**Mjeri se time možeš li, kada se osvrneš unatrag, prepoznati taj život kao doista svoj.**
GLEDAJTE DOMACE I TURSKE SERIJE
NA NASOJ STRANICI : OVDJE