“Jesi li ti normalna, Ajla? Haljina s buvljaka? Pa zar ti nemaš ni malo dostojanstva?” Majčin glas parao je tišinu našeg malog stana na Grbavici, dok sam drhtavim rukama vadila vjenčanicu iz izblijedjele plastične vreće. Bilo je subotnje jutro, a miris kafe i svježe pečenih somuna još se zadržavao u zraku. “Mama, nije bitno koliko košta. Bitno je šta meni znači,” pokušala sam objasniti, ali ona je već okrenula leđa, šutke brisala suze s obraza.
Tog dana, dok sam stajala pred ogledalom u toj staroj, ali prelijepoj haljini, osjećala sam se kao da nosim teret cijelog svog života. Haljina je bila bijela, s izvezenim cvjetovima i sitnim biserima, ali na rubovima je imala tragove vremena – baš kao i ja. Sjećam se kad sam prvi put ugledala Emira na tramvajskoj stanici kod Vijećnice. Smijao se nekoj šali svog prijatelja Damira, a ja sam se osjećala kao da me sunce obasjalo samo zbog njega. Emir je bio sve što sam željela – topao, pažljiv i uporan. Ali nije bio ono što je moja porodica očekivala.
“On je iz Ilijaša, Ajla! Njegova porodica nema ništa! Šta ćeš ti s njim?” otac je grmio kad sam mu prvi put spomenula Emira. “Mi smo uvijek pazili s kim se družiš, a sad ćeš ti s nekim ko ni fakultet nije završio!”
U tim riječima osjećala sam težinu generacija – ponos, očekivanja, strah od siromaštva i neuspjeha. Moja majka, rođena Mostarka, uvijek je govorila da žena mora biti pametna i mudra, da ne smije dozvoliti da je život prevari. Otac je bio tvrdoglav Sarajlija, čovjek koji nikad nije pokazivao slabost. A ja? Ja sam bila između – rastrgana između njihove slike savršenstva i svoje želje za srećom.
Kad sam Emiru pokazala haljinu, nasmijao se onim svojim toplim osmijehom. “Ajla, ti bi i u vreći za krompir bila najljepša nevjesta na svijetu.” Poljubio me u čelo i šapnuo: “Nije važna haljina, važna si ti.”
Ali nije sve bilo tako jednostavno. Moja sestra Lejla, uvijek savršena, završila je ekonomiju u Zagrebu i udala se za sina poznatog advokata iz Splita. Njena svadba bila je u hotelu s pet zvjezdica; nosila je haljinu iz Milana. Kad je čula za moju vjenčanicu s buvljaka, samo je zakolutala očima: “Ajla, zar stvarno želiš da svi pričaju kako si štedjela na vlastitoj sreći?”
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam kroz prozor na kišni asfalt Sarajeva i pitala se: Je li sreća stvarno u novcu? Je li ljubav manje vrijedna ako nemaš skupocjenu haljinu ili svadbu za dvjesto ljudi?
Pripreme za svadbu bile su sve samo ne bajka. Otac je odbijao doći ako Emir ne potpiše predbračni ugovor. Majka je plakala svaki put kad bi me vidjela kako peglam staru vjenčanicu. Lejla mi nije odgovarala na poruke. Emir je pokušavao biti smiren, ali vidjela sam mu brigu u očima.
Jednog dana, dok smo sjedili u malom kafiću kod Sebilja, Emir me uhvatio za ruku: “Ajla, možemo mi i bez svega ovoga. Ako treba, otići ćemo u općinu sami. Ne želim da patiš zbog mene.” Pogledala sam ga i shvatila – ovo nije samo borba za ljubav, ovo je borba za mene samu.
Dan vjenčanja došao je brže nego što sam mislila. Kiša je padala kao iz kabla; nebo nad Sarajevom bilo je sivo i teško. U crkvi su bili samo najbliži prijatelji i nekoliko rođaka koji su imali hrabrosti doći uprkos porodičnim tenzijama. Otac nije došao. Majka je sjedila u zadnjem redu, pogleda prikovanog za pod.
Kad sam zakoračila prema Emiru u toj staroj haljini, osjećala sam se kao kraljica. Njegove oči bile su pune suza – prvi put sam ga vidjela da plače. “Ajla,” šapnuo je dok smo izmjenjivali zavjete, “obećavam ti da ću te voljeti svaki dan, bez obzira na sve.” U tom trenutku znala sam da sam napravila pravi izbor.
Nakon svadbe život nije bio lak. Otac mi mjesecima nije govorio ni riječ. Majka bi mi krišom donosila pite i džem od šipka, ali nikad nije ostajala duže od nekoliko minuta. Lejla se javila tek kad sam ostala trudna: “Ajla, možda nisam bila fer prema tebi… Možda si ti ipak sretnija od mene.” Tada sam shvatila da svaka porodica ima svoje rane – neke su vidljive, a neke skrivene duboko ispod površine.
Danas sjedim na balkonu našeg malog stana u Hrasnom i gledam kako Emir ljulja našu kćerku Taru. Haljina još uvijek visi u ormaru – podsjetnik na sve što smo prošli zbog ljubavi i ponosa.
Ponekad se pitam: Je li vrijedilo? Da li bih opet prošla kroz sve to zbog jednog osmijeha i topline doma koji smo sami stvorili? Možda vi znate odgovor bolje od mene…
GLEDAJTE DDOMACE I TURSKE SERIJE
NA NASOJ STRANICI : OVDJE