Evelin se smrznula s rukom na vratima ormara.
U kuhinji je vladala tako gusta tišina da se mogla rezati nožem. Elizabeth je stajala uspravno, ruku pritisnutih uz rub stola, a u očima joj više nije bilo suza ili panike – samo hladna, mirna odlučnost.
Evelin je trepnula, a zatim teatralno zatvorila vrata ormara i uzdahnula s lažnom pažnjom:
– Nisi raspoložena večeras, dušo. Možda bismo trebali razgovarati kad se malo smiriš.
– Ne, odgovorila je Elizabeth mirno, ali odlučno. – Razgovarat ćemo sada. I ovdje. Predugo sam šutjela. Predugo sam trpio sve u ime takozvanog mira. Ali već dovoljno.
– Liz, molim te… Richard je bio tih. – Nemojmo praviti scene…
Već si napravio scenu, Richarde, odgovorila je gledajući ga ravno u oči. – Ti i tvoja majka. Prodao si nešto što je bilo dio mog života. Mog srca. Bez pitanja, bez razgovora. A onda si je pretvorio u cimericu. Znaš što je to? To nije kompromis. To je izdaja.
Evelin je ponosno podigla glavu.
– To je samo vrt. Komad zemlje. Nemojte pretjerivati.
– Za tebe je to samo zemlja. Za mene je to bilo moje utočište. Jedino mjesto gdje sam mogla biti ja. Kad si ti, Evelin, kritizirala svaki tanjur, svaku odluku, svaki moj veo, vrt je bio jedino mjesto gdje tvoje mišljenje nije dopiralo.
Uvijek si bila preosjetljiva, hladno je odgovorila Evelin. – Malo reda i konstruktivne kritike još nikoga nije povrijedilo.
Elizabeth se gorko nasmiješila.
– Kritika? Tako se zoveš ono što si radila? Znaš, Evelin, trideset godina dopuštam ti da uđeš u moju kuću i preurediš stvari, komentiraš kako odgajam djecu, ismijavaš moje ukrase. Ali nikad nisi rekla ni jednu riječ: hvala.
Evelin je zaškiljila, uvrijeđena.
– Možda zato što se nije imalo na čemu zahvaliti?
Ili možda zato što me nikad nisi smatrala dovoljnom, tiho je rekla Elizabeth. – A sada želiš biti uz mene svaki dan? Svaki dan komentirati kako sam organizirao ormar, što sam pripremio, kada bih trebao prozračiti stan?
Richard je nesigurno pročistio grlo.
– Samo sam htio pomoći mami. Htio sam da nam bude lakše, da budemo bliži kao obitelj…
– Ali nisi me pitao. Odlučio si za mene. U ime “obitelji” čiji nisam dio.
Evelin se uspravila.
– Ako me ne vide ovdje, reci to izravno. Neću trpjeti taj ton.
Ne radi se samo o tebi, Evelin, rekla je Elizabeth mirno. – To je zbog mene. A to je da više ne želim tako živjeti. U vječnom suzbijanju vlastitih potreba.
Richard je spustio pogled. Šutio je.
– Što ćeš učiniti? napokon je tiho upitao.
Izlazila sam s odvjetnikom, odgovorila je Elizabeth bez osjećaja. – Ispada da se prodaja zemljišta može osporiti. Bili smo suvlasnici. Potpisao si bez mog pristanka. To je protuzakonito.
– Ne… Richard je izdahnuo. – Ne možeš.…
– Mogu. I učinit ću to ako moram. Ali nije samo to. Razgovarala sam s novim vlasnicima. Spremni su preprodati zemlju. Za njih je to samo ulaganje. Za mene je to Povijest. Kuća. Svojstvo srca. I vratit ću ga sa ili bez tebe.
Evelin je zakolutala očima.
– Što sada, velika neovisna žena? Iselit ćeš se? Hoćeš li početi ispočetka? U ovoj dobi?
Bolje kasno nego nikad, odgovorila je Elizabeth s jedva primjetnim osmijehom. – Barem ću živjeti po svojim pravilima.
Uzela je kaput, torbicu i ključeve s vješalice.
– Kamo ideš? upitao je Richard, blijed poput zida.
– Sophia. Nekoliko dana. Treba mi prostora. Možda i ti.
Hoćeš li se vratiti?
Elizabeth ga je pogledala u oči.
– Ne znam. Ovisi o tome hoćete li se ikada početi ponašati prema meni ne kao prema mami, već kao prema svojoj ženi. Partnerica. Čovjeka.
I izašla je, tiho zatvorivši vrata za sobom.
Večer je brzo došla. U stanu je vladala tišina. Evelin je sjedila za stolom bez riječi, ne znajući što bi rekla. Richard je zurio u prazninu.
Prvi put nakon mnogo godina nije imao odgovor. Nije znao kako da je vrati. Nije ni znao ima li pravo pokušati.
GLEDAJTE DDOMACE I TURSKE SERIJE
NA NASOJ STRANICI : OVDJE