Mislimo da poznajemo svoje majke. Znamo njihove recepte, njihove pjesme, način na koji nas zovu kad su ljute. A onda, kad ih više nema, otvorimo jednu staru kutiju i shvatimo da su imale cijeli život o kojem nikad nisu progovorile. U maminoj kutiji za šivanje, ispod klupka konca i starog naprstka, pronašla sam pasoš . Na slici je bila mama, mlada, od možda sedamnaest godina. Ali ime ispod slike nije bilo njeno.
Mama koja je šila za cijelo naselje
Zovem se Tereza . Moja mama Ana bila je švalja. Pedeset godina šila je haljine za mature, vjenčanice, zavjese i školske kecelje za pola našeg naselja. Bila je tiha, precizna, uvijek s naprstkom na prstu i iglom zabodenom u kragnu.
Bilo je nekoliko stvari koje nikad nisam razumjela:
- nikad nije pričala o svom djetinjstvu . „Bila sam siroče, odrasla sam u domu“, govorila je, i to je bilo sve,
- pjevala je uspavanke na jeziku koji niko od nas nije razumio , a kad bih pitala, rekla bi da su „izmišljene riječi“,
- svakog 21. avgusta nije šila. Sjedila je kod prozora i šutjela cijeli dan,
- i nikad, ni jednom u životu, nije htjela da putuje u inostranstvo . Ni na more u Grčku, ni kod tetke u Njemačku.
Tata Dragutin bi samo slegnuo ramenima: „Pusti mamu. Ima ona svoje razloge.“
Kutija za šivanje
Mama je otišla prošle zime, mirno, u sedamdeset petoj godini. Tata je otišao nekoliko godina prije nje. Kad sam sređivala stan, ostavila sam kutiju za šivanje za kraj. Bila je to stara drvena kutija s tri ladice, puna konaca svih boja, igala, dugmadi i krojeva. Mamino srce, u drvetu.
Na dnu najdonje ladice, ispod platnene podloge, napipala sam nešto tvrdo. Podigla sam platno. Ispod je bio mali, tamnozeleni pasoš , izlizanih korica, sa stranim grbom. I tri stvari umotane u svilenu maramicu.
Otvorila sam pasoš. Sa slike me gledala mama, sa sedamnaest godina, s dugim svijetlim pletenicama i tvrdoglavim pogledom koji sam poznavala. Ali ispod je pisao: „Hana Nováková“ . Mjesto rođenja: Prag . Godina: 1951.
Šta je bilo u svilenoj maramici
Ruke su mi se tresle dok sam odmotavala maramicu. Unutra su bile:
- stara crno-bijela fotografija dvije djevojčice , jedne od desetak godina, s pletenicama, i jedne malo mlađe, ispred velike kamene zgrade,
- srebrni naprstak s ugraviranim inicijalima: „HN“ ,
- i svežanj pisama , desetine njih, na jeziku koji nisam razumjela, svako s istim početkom: „Milá maminko…“ Nijedno nije bilo poslano.
Na poleđini fotografije, maminim rukopisom: „Hana i Jana. Praha, 1962.“
Mama nije bila siroče. Mama je imala majku. I sestru.
Avgust 1968.
Te noći sam sjedila za kompjuterom do zore. Uz pomoć programa za prevod, pročitala sam prvo pismo. Bilo je iz 1969. godine:
„Draga mamice, prošla je godina otkako sam otišla. Oprosti mi što ti ne pišem. Rekli su mi da je opasno, da bi tebe i Janu mogli kazniti zbog mene. Zovem se sada Ana. Imam posao u radionici, šijem. Svake večeri pjevam pjesmu koju si ti meni pjevala, da je ne zaboravim. Molim te, oprosti mi što nisam ostala.“
21. avgusta 1968. Dan kad su tenkovi ušli u Prag. Dan kad mama nije šila. Sa sedamnaest godina, Hana je s jednom grupom studenata prešla granicu, preko Austrije, i nikad se nije vratila. Da zaštiti porodicu, uzela je drugo ime. Nikad nisam poslala nijedno pismo.
Pedeset sedam godina je pisala majci koja nikad nije saznala da je živa.
Potraga
Nisam mogao ostaviti. Uz pomoć jedne prevoditeljice i češke ambasade, počela sam tražiti porodicu Novák iz Praga. Trajalo je četiri mjeseca. A onda je stigao mejl:
- mamina majka, Marie Nováková , umrla je 1998. godine, i do kraja je, prema riječima komšija, svake godine 21. avgusta palila svijeću za „Hanu koja je otišla“,
- ali mamina mlađa sestra, Jana , bila je živa. Imala je sedamdeset jednu godinu i živjela u istoj kamenoj zgradi sa fotografije,
- i, kad su joj pokazali mamin pasoš, tražila je da me odmah pozovu .
Prag, kamena zgrada
U martu sam sletjela u Pragu. Ispred kamene zgrade sa stare fotografije stajala je sitna žena sa sijedom kosom u punđi. Kad sam izašla iz taksije, prekrila je usta rukama. Imala je mamino uši. Mamine oči, mamine ruke, isti način na koji je naginjala glavu kad je zbunjen.
Nije znala ni riječ našeg jezika. Nisam znala ni riječ češkog. Ali kad me zagrlila, nije nam trebao prevod.
Uvela me u stan. Na zidu je vidjela ista fotografija dvije djevojčice ispred zgrade, samo veća. A na stolu je stajala mala kutija za šivanje, skoro ista kao mama. Jana je iz nje izvadila nešto i stavila mi u dlan.
Srebrni naprstak. Sa ugraviranim inicijalima: „JN“
Preko prevoditeljice mi je objasnila: „Baka nam je dala po jedan, kad smo bile male. Rekla je: ‚Kad budete daleko jedna od druge, ovo će vas vezati kao konac.’ Hana je svoj ponijela Ja sam svoj čuvala pedeset godina.“
Pjesma koju sam znala
Te večeri, Jana je sjela za stari klavir i počela tiho pjevati. I ja sam, bez razmišljanja, počela pjevati s njom. Riječi koje nikad nisam razumjela. Maminu uspavanku. „Izmišljene riječi“, kako je govorila. Jana je prestala svirati i zaplakala. „To je pjesma naše mame. Hana te je naučila.“
Tad sam shvatila. Mama nikad nije zaboravila odakle je. Samo je, svako veče, skrivala svoj dom u pjesmi koju mi je pjevala.
Dva naprska
Mamin pasoš i njena pisma danas su u Pragu, kod tete Jane. Odlučile smo da su pisma bila namijenjena njihovoj majci, pa smo ih, zajedno, odnijeli na bakin grob, i Jana ih je pročitala naglas, jedno po jedno, kao da baka sluša. A mamina urna, po mojoj odluci i Janinoj želji, ima mali dio pepela pored bakinog groba. „Neka je bar sad kod kuće“ , rekla je Jana.
Iz ove priče sam naučila:
- Naše majke nose priče koje nikad ne izgovore , jer ih boli previše.
- Neki ljudi mijenjaju ime da bi zaštitili one koje vole, i plaćaju cijeli život.
- Porodica se može pronaći i nakon pola vijeka , ako neko ima hrabrosti da traži.
- Ono što nam majke pjevaju dok smo male, često je ključ za tajne koje nam ne smiju reći .
Na mom stolu, u maminoj staroj kutiji za šivanje, sada stoje dva srebrna naprstka, jedan pored drugog. „HN“ i „JN“ Jana mi je dala svoj na rastanku. „Da ih više ništa ne razdvoji“ , rekla je. A ja svako veče, kad uspavljujem kćerku, pjevam joj jednu pjesmu na jeziku koji ona ne razumije. I kad poraste, ispričaću joj o baki Hani, koja je pedeset sedam godina bila Ana.
GLEDAJTE DOMACE I TURSKE SERIJE
NA NASOJ STRANICI : OVDJE