Nikada u životu nije naučila hodati — sve dok jedno beskućničko dijete nije reklo: „Pusti mene da pokušam.“
Dr. Arvind Mehta promatrao je svoju kćer Aryu iza stakla sobe za fizikalnu terapiju.
Sjedila je potpuno mirno u posebnim invalidskim kolicima u bolnici Sant Arogya u New Delhiju.
Sa dvije i pol godine, sa zlatnom kosom, nikada nije napravila ni jedan jedini korak, a svaki posjet najboljim liječnicima u zemlji donio je isti rezultat — razočaranje.
Onda je netko nježno povukao za njegov bijeli mantil.
Spustivši pogled, ugledao je malog dječaka, oko četiri godine starog, raščupane smeđe kose iu poderanoj odjeći, kao da se danima nije okupirao.
„Doktore, je li ona svjetloputa djevojčica vaša kći?“
Dječak je pokazao prema Aryi koja je sjedila iza stakla.
Arvinda je to zateklo — kako je to dijete uopće ušlo u bolnicu?
Već je htio pozvati osiguranje kad je dječak dodao:
„Znam kako joj pomoći da prohoda. Mogu joj pomoći.“
„Sine, ne bi trebalo biti ovdje. Gdje su ti roditelji?“ upitao je Arvind mirno.
„Nemam ih, doktore“, odgovorio je dječak nevino,
„Ali znam neke stvari koje mogu pomoći vašoj kćeri. Naučio sam ih dok sam se brinuo o svojoj maloj sestri… prije nego što je umrla.“
Ozbiljnost u dječakovom glasu zaustavila je Arvinda na mjestu.
Arya, koja je inače za vrijeme terapije ostajala bezizražajnog lica, sada je pogledala prema njemu i pružila svoje malene ruke prema staklu.
„Kako se zoveš?“
Arvind se sagnuo kako bi mu pogledao u oči.
“Zovem se Kabir, doktore. Već dva mjeseca spavam na klupi u parku ispred bolnice. Svaki dan dođem ovdje i promatram vašu kćer kroz prozor.”
Srce se Arvindu stegnulo.
Toliko malen, živi na ulici, a ipak se toliko rasol za Aryu.
„Kabire, što znaš o tome kako pomoći djeci koja ne mogu hodati?“
„I moja je sestra bila takva“, rekao je Kabir.
„Mama me naučila posebnim vježbama zbog kojih su joj se noge malo pomicale… prije nego što je umrla.“
Arvindu su se oči napunile suzama.
Pokušali su sve — međunarodne stručnjake, skupe tretmane — ništa nije djelovalo.
Sada, što ste imali za izgubiti?
„Dr. Mehta!“
Glas fizioterapeutkinje Nehe odjeknuo je hodnikom.
„Aryina terapija je gotova. Ni danas nema napretka.“
„Neha, želim da upoznaš Kabiru. Imam neke drugačije ideje za Aryu.“
Neha je odmjerila dječaka od glave do pete, skeptičnim tonom.
„Uz svo dužno poštovanje, doktore — dijete s ulice nema medicinsko znanje…“
„Molim vas, samo mi dopustite da pokušam“, prekinuo ju je Kabir.
„Samo pet minuta. Ako se ništa ne dogodi, otići ću zauvijek.“
Arvind je pogledao Aryu — oči su joj po prvi put nakon mjeseci zaiskrile.
Zapljeskala je rukama, nasmiješila se i nestrpljivo pogledala prema Kabiru.
„Dobro“, rekao je Arvind.
„Ali pratit ću svaki trenutak.“
Kabir je ušao u sobu i nježno prišao Aryi.
Djevojčica ga je promatrala znatiželjno — njezine su plave oči sjale kao što Arvind nije vidio mjesecima.
„Bok, princezo“, tiho je rekao Kabir.
„Želiš li se igrati sa mnom?“
Arya je promrmljala nešto nerazumljivo i pružila svoje sićušne ruke.
Kabir je sjeo na pod i, tiho pjevušeći, počeo joj polako masirati noge.
„Što on radi?“ šapnula je Neha.
„Izgleda kao… neka tehnika refleksologije“, rekao je Arvind zadivljen.
„Kako to uopće zna četverogodišnje dijete?“
Kabir je nastavio pjevušiti, pritiskajući joj noge i stopala određenim redom.
Počelo se događati čudo —
Uobičajena ukočenost u Arjinim nogama počela je popuštati,
Osmijeh joj se razlio preko usana, a njezina stopala…
Malo su se pomaknula.
„Arya nikada nije ovako reagirala“,
Šapnuo je Arvind.
„Voli muziku“, rekao je Kabir ne prestajući.
„Sva djeca je vole. Moja je mama govorila da glazba budi jedan dio tijela koji spavaju.“
Polako se počelo događati nešto izvanredno…
Kabirov je glas bio blag, ali je nosio neku čudnu snagu — kao da je svaka nota sadržavala skriveni blagoslov.
Arya se tiho nasmijala, a njezini su se nožni prsti počeli migoljiti.
„Dr. Mehta…“ rekla je Neha drhtavim glasom, „njezini nožni prsti — oni se miču!“
Arvind je pao na koljena.
Njegova kći, koja nikada od rođenja nije hodala, prvi je put pomicala noge.
Kabir se nasmiješio — umornim, ali iskrenim osmijehom.
„Vidite, doktore? Rekao sam vam… ona može hodati.“
Bez razmišljanja, Arvind je zagrlio dječaka.
„Kabire… danas si mi promijenio život. Reci mi, gdje si sve to naučio?“
Kabiru su oči zasjale.
„Moja je majka bila medicinska sestra.
Govorila je da liječenje nije samo stvar lijekova — nego i srca.
Kad je moja sestra bila bolesna, naučila me da su ljubav i glazba najveći lijek.“
Nekoliko je trenutaka u sobi vladao muk.
Samo su Arjini hihoti i Kabirovo tiho pjevušenje odjekivali.
Neha se nagnula naprijed i rekla:
„Kabire, ne bi trebalo napustiti ovu bolnicu.
Učinit ću te pomoćnikom ovdje. Imaš dar.“
Arvind je odmah glavom.
„Ne, Neha. Ovo nije dar — ovo je anđeo.“
Kabir je spustio pogled, oči su mu sjajile, ali je lice ostalo ozbiljno.
„Da je moja sestra ovdje, i ona bi sada hodala…
Možda je Bog htio da pomognem nekome drugome.“
Arvind mu je stavio ruku na rame.
„Sada je ovo tvoj dom, sine. Arjin se osmijeh vratio zbog tebe.“
Sunčeva je svjetlost kroz staklo obasjala sobu.
Arjine su noge lagano zadrhtale,
A Kabirova je melodija lebdjela zrakom —
Poput male molitve.
GLEDAJTE DOMACE I TURSKE SERIJE
NA NASOJ STRANICI : OVDJE