Svake subote nakon doručka Noah bi me uhvatio za ruku i pitao: „Tata, možemo li ići k mami? Možda će se danas probuditi.”
Uvijek bih mu odgovorio isto: „Naravno, sine.”
U bolnici bi sjeo pokraj njezina kreveta, nježno je uhvatio za ruku i počeo joj pričati o svom tjednu. Govorio joj je o školi, prijateljima, crtežima koje je napravio i nogometnoj utakmici na kojoj je zabio gol.
Liječnici su nam objasnili da je njezino stanje stabilno, ali da nitko ne može znati hoće li se ikada probuditi. Pokušavao sam ostati snažan zbog Noaha, iako sam se iznutra svakim danom sve više lomio.
Jedne subote, nakon gotovo dva sata provedena uz njezin krevet, pokušao sam nagovoriti Noaha da pođemo kući.
„Hajdemo, sine. Mama se mora odmarati, a i ti si sigurno umoran.”
Noah me pogledao ozbiljnim očima.
„Ali, tata, mama me sluša.”
Osjetio sam kako mi se grlo steže.
„Zašto to kažeš, ljubavi?”
„Zato što pomakne prst kad joj pričam. Znam da me čuje.”
Pogledao sam Emmu. Ležala je nepomično, priključena na uređaje koji su tiho pratili njezine vitalne znakove.
„Ponekad se tijelo pomakne samo od sebe, sine”, rekao sam što sam nježnije mogao.
Noah je odmahnuo glavom.
„Ne, tata. Ona to radi kad joj kažem nešto lijepo.”
Nisam znao što odgovoriti. Nisam mu želio oduzeti nadu, ali nisam mu mogao ni obećati nešto što ni sami liječnici nisu mogli predvidjeti.
Sljedeće subote ponovno smo došli u bolnicu. Noah je sjeo pokraj Emme i počeo joj pričati kako je dobio odličnu ocjenu iz matematike. Zatim joj je pokazao crtež na kojem smo bili nas troje, držeći se za ruke pod velikim žutim suncem.
„Mama, nacrtao sam nas zajedno jer ćemo opet biti zajedno kad se probudiš”, šapnuo je.
Stajao sam nekoliko koraka dalje, pokušavajući sakriti suze.
A onda sam to vidio.
Emmin kažiprst lagano se pomaknuo.
Zaledio sam se.
„Noah…”, prošaptao sam.
Moj sin pogledao me s osmijehom koji nikada neću zaboraviti.
„Vidiš, tata? Rekao sam ti da me čuje!”
Odmah sam pozvao medicinsku sestru. Ubrzo su stigli liječnici i započeli pregled. Rekli su nam da pokret može biti refleksan, ali da će je pažljivo pratiti i napraviti dodatne pretrage.
Nisam znao što da mislim. Bojao sam se nadati, a istodobno nisam mogao prestati gledati Emminu ruku.
Noah se ponovno nagnuo prema njoj.
„Mama, ako me čuješ, ne moraš se odmah probuditi. Samo znaj da te volimo. Čekat ćemo te.”
U prostoriji je zavladala tišina.
A onda se na monitoru pojavio mali pomak u jednom od očitanja, zbog čega je liječnik ponovno prišao krevetu.
Nisam znao znači li to nešto. Nitko nam još nije mogao dati odgovor.
Ali prvi put nakon osam mjeseci nisam se osjećao kao da stojim pred zatvorenim vratima iza kojih više nema nikoga.
Uzeo sam Noahovu ruku i čvrsto je stisnuo.
„U pravu si, sine”, rekao sam kroz suze. „Nastavit ćemo joj pričati. Svake subote. Koliko god bude trebalo.”
Noah je naslonio glavu na majčinu ruku.
„Volim te, mama. Čekam te.”
I dok smo tako sjedili pokraj njezina kreveta, ponovno sam shvatio nešto što sam gotovo zaboravio: ljubav ne može obećati čudo, ali može nam dati snagu da ne odustanemo od nade.
A mi smo još uvijek imali nadu.
GLEDAJTE DOMACE I TURSKE SERIJE
NA NASOJ STRANICI : OVDJE