Uvijek sam voljela stare stvari. Kažu da svaka ima svoju priču, ali nisam znala da ću jednog dana i sama postati dio jedne od njih.
Na pijaci sam našla staru drvenu komodu za 25 eura. Bila je izgrebana, ali imala je neku toplinu — kao da je čekala da je neko spasi. Prodavač mi je rekao da je ‘iz kuće jedne bake koja je nedavno preminula’. Nisam tome pridala pažnju.
Kad sam je dovukla kući i počela čistiti, jedna ladica nije htjela da se otvori. Uz malo sile — popustila je. Unutra, među prašinom i komadićima papira, bila je mala kutija obložena tkaninom.
U njoj — pismo. Požutjelo, datirano iz 1968. godine.
‘Ako ovo čitaš,’ pisalo je, ‘onda više nisam među živima. Ova komoda čuva tajnu mog života i ljubavi koju nisam smjela priznati.’
U pismu je baka (Ana) pisala o muškarcu kojeg je voljela tokom rata, ali s kojim nikada nije mogla biti jer su ih razdvojile granice i porodice. Na kraju pisma, ušuškana u isti papir, bila je stara crno-bijela fotografija dvoje mladih — ona i on, nasmijani, drže se za ruke.
Nisam znala što da radim, ali nisam mogla zaboraviti njenu priču. Objavila sam je na društvenim mrežama — i nakon nekoliko dana, javio mi se čovjek iz Slovenije. Rekao je da je to njegova baka Ana, a muškarac na slici njegov djed kojeg nikada nije upoznao jer su se razišli prije nego se on rodio.
Komodu sam im poklonila. Danas kažu da stoji u dnevnom boravku njihove kuće, s pismom i slikom uramljenima iznad.
A ja? Ja više nikad nisam prošla pored pijace a da se nisam zapitala — kakve još tajne čekaju da budu pronađene.”
GLEDAJTE DDOMACE I TURSKE SERIJE
NA NASOJ STRANICI : OVDJE