Nisam dolazila godinama. Nije bilo lako — ni fizički, ni emotivno.
Majka je umrla kad sam imala 6 godina, a otac… on nije znao biti roditelj.
Odgojila me tetka, stroga žena, koja je uvijek govorila: “Prošlost ne kopa, Alisa. Od nje se ne živi.”
Ali te nedjelje nisam mogla odoljeti. Kupila sam bijele ljiljane i otišla na groblje.
Kad sam stigla, srce mi je stalo.
Na spomeniku su već stajale svježe ruže, crvene, još s kapima jutarnje rose.
Okretala sam se oko sebe, tražila bilo koga. Groblje je bilo prazno.
Spustila sam se na koljena i počela skidati travu oko ploče, dok mi je grlo gorjelo od suza.
“Kasniš”, čuo se glas iza mene.
Okrenula sam se.
Ispred mene stajao je čovjek od pedesetak godina, s blagim osmijehom.
“Ko ste vi?” pitala sam.
“Prijatelj tvoje majke… i tvoj ujak.”
Nisam znala šta reći. Nikad mi nisu rekli da imam ujaka.
A onda mi je ispričao — kako ga je porodica otjerala jer se zaljubio u ženu druge vjere. Kako je godinama slao pisma, ali ih je tetka spaljivala.
I kako nikada, nijedne godine, nije propustio donijeti cvijeće mojoj majci.
Tog dana, na majčinom grobu, našla sam porodicu za koju nisam znala da postoji.
GLEDAJTE DDOMACE I TURSKE SERIJE
NA NASOJ STRANICI : OVDJE