„Emma, molim te, reci mi da ne namjeravaš povesti tu stvar na maturalnu“, rekla sam dok je pažljivo namještala plavu maturalnu kapu na kartonskom izrezu dječaka.
„Moram to sama učiniti, mama“, odgovorila je. Htjela sam je odvratiti od toga. Znala sam koliko tinejdžeri znaju biti okrutni, ali znala sam i zašto je napravila taj kartonski lik.
Dvije godine prije, Emmin brat blizanac Felix preminuo je od srčane bolesti sa samo šesnaest godina. Njih dvoje su oduvijek sanjali o tome da zajedno maturiraju i svađali se oko toga tko će prvi proći pozornicom.
Nakon Felixove smrti, Emma se jako teško nosila s tugom. Čuvala je njegove stvari i rijetko govorila o svojoj budućnosti. No kako se bližila matura, tražila mu je način da mu oda počast. Molila je školu da spomene Felixa tijekom ceremonije, da prikažu njegovu sliku ili da joj dopuste da nosi njegovu sliku preko pozornice. Ravnatelj William odbio je svaki pojedini zahtjev. Inzistirao je na tome da maturalna zabava bude posvećena isključivo učenicima koji primaju svjedodžbe. Zato je Emma napravila Felixov kartonski lik u prirodnoj veličini. Kad smo ušle u sportsku dvoranu, učenici su nas gledali i počeli se smijati.
„Je li to njezin kartonski dečko?“, našalio se netko. „Kako jezivo!“, rekla je druga djevojka i snimala Emmu mobitelom. Ravnatelj William odmah joj je prišao. „Emma, makni tu stvar. Ovo je maturalna večer, a ne šala.“ „Nije šala, ravnatelju. Samo želim da prođe sa mnom preko pozornice.“ „Makni ga, inače nećeš dobiti diplomu.“ Emma je nevoljko postavila kartonski lik pored ulaza u dvoranu.
Ceremonija se nastavila, ali ja nisam mogla skinuti pogled s Felixova nasmijanog lica. Kad je William prozvao Emmine ime, ona je uzela kartonski lik i krenula prema pozornici. „Emma! Rekao sam ti da ostaviš tu stvar na miru!“, povikao je. „Molim vas, ravnatelju. Dajte mi samo trideset sekundi.“ Stala je za mikrofon. „Prije nego što mu se opet počnete smijati, postoji nešto što morate znati o dječaku na ovoj slici.“
Emma je izvukla presavijeno pismo iz toge kartonskog lika i pružila ga Williamu.
Dok je čitao pismo, izraz lica mu se potpuno promijenio. „Gdje si ovo nabavila?“, upitao je tiho. „Pripadalo je njemu“, odgovorila je Emma. U dvorani je zavladala tišina. „Zvao se Felix“, objasnila je. „Nije bio moj dečko. Bio mi je brat blizanac.“ Ispričala je svima da je Felix umro prije dvije godine i da je tog dana zapravo trebao s njima slaviti maturu. „Išao je u ovu školu. Sjedio je u ovim učionicama i pisao iste domaće zadaće kao i mi. Samo sam htjela da se netko sjeti da je danas zapravo trebao biti ovdje.“ Zatim je Emma rastvorila pismo i počela čitati. „Dragi Felixe, tvoji su mi učitelji rekli koliko naporno radiš unatoč svim izazovima s kojima se suočavaš. Tvoja te odlučnost čini cijenjenim članom naše školske zajednice. Što god budućnost donijela, nadam se da ćeš uvijek imati na umu da imaš čvrsto mjesto među svojim vršnjacima.“ Pismo je potpisao osobno ravnatelj William. Napisao ga je dok je Felix bio u bolnici, kako bi ga ohrabrio tijekom jednog od njegovih najdužih boravaka. Emma ga je pogledala ravno u oči. „Rekao si mom bratu da će ovdje uvijek imati mjesto. Zašto mi je onda bilo toliko teško dopustiti da ga se danas sjetimo?“ William je spustio pogled. „Htio sam osigurati da proslava bude pravedna za sve“, rekao je. „Pravedna prema kome?“, upitala je Emma.
„Ne tražim da se pravite kao da je Felix maturirao. Samo vas molim da se sjetite da je bio ovdje.“ Objasnila je da je Felix mrzio kad su se ljudi prema njemu ponašali kao prema nekome koga treba žaliti. Htio je da se pamte njegov humor, njegova ljubav prema školi, pa čak i njegove grozne košarkaške vještine. Prije smrti zamolio je Emmu da se pobrine da ga ljudi ne pamte samo po tužnoj fotografiji. „Pobrini se da se sjete da sam stvarno bio dio ovog razreda“, rekao joj je.
Emma se tužno nasmiješila kartonskom liku. „Znam da ovo izgleda smiješno. Felix bi se vjerojatno i sam tome nasmijao. Ali kad je škola odbila dopustiti čak i malu njegovu sliku, više nisam znala što drugo učiniti. Pa sam ga napravila tako velikog da ga nitko ne može previdjeti.“ William je stajao u tišini držeći pismo u ruci. Konačno je stao za mikrofon. Emma, dugujem ti ispriku. Tvoje sam zahtjeve tretirao kao logističke probleme umjesto da razmislim o tome što sam obećao tvom bratu. Pogriješio sam što sam te odbio i danas te ponizio pred svima.
Žao mi je.“ Odmaknuo se u stranu. „Ako još uvijek želiš proći pozornicom sa svojim bratom, možeš to učiniti.“ Emma je namjestila Felixovu kapu i ponijela ga prema pozornici. Kako se približavala pozornici, jedan je učenik ustao i počeo pljeskati. Zatim je ustao još jedan, pa sve više i više maturanata. Uskoro je cijela dvorana ispunjena pljesakom. Nitko se više nije smijao. William je Emmi uručio svjedodžbu. „Čestitam, Emma.
“ Uzela ju je jednom rukom, dok je drugom čvrsto držala Felixov karton. U suzama sam snimila fotografiju koju sam godinama zamišljala: moju kćer u plavoj togi i s kapom, uz njezina nasmijanog brata blizanca. Nakon ceremonije nekoliko se učenika ispričalo što se smijalo. Drugi su podijelili sjećanja na Felixa, prisjećajući se njegovih smiješnih crteža, pomoći s domaćim zadaćama iz matematike i njegove odlučnosti da prati nastavu unatoč bolesti. William nam se također ispričao i predložio da se u školi uredi trajni spomenik za Felixa. Emma se složila, ali ga podsjetila da bi voljela da ju je poslušao i prije dana mature. Te večeri zatekla sam Emmu kako sjedi pored Felixova kartona. Svjedodžba joj je ležala u krilu. „Je li sve u redu?“, upitala sam. „Ne znam“, priznala je. „Mislila sam da ću, ako maturiram bez njega, ostaviti Felixa iza sebe. Ali kad sam dobila svjedodžbu, bila sam sretna. I onda sam osjetila krivnju.“ Uzmula sam joj ruku. „Sjećaš li se što ti je Felix rekao? Ako nije mogao iskusiti sve što ste planirali zajedno, nije htio da provedeš cijeli život osjećajući se loše samo zato što ti to možeš.“ Emma je kimnula, a u očima su joj se skupljale suze. „Toliko sam se trudila sjetiti ga se da sam zaboravila taj dio.“
„Možeš žaliti za njim i još uvijek živjeti prekrasan život“, rekla sam joj. Pogledala je njegovu sliku. „Voljela bih da je stvarno bio ovdje.“ „I ja, dušo.“ Nakon trenutka upitala je: „Misliš li da bi Felix bio ponosan na mene?“ „Hvalio bi se tobom gdje god stigao.“ Emma se nasmijala. „Rekao bi da je mogao dobiti bolje ocjene.“ „Definitivno.“ Naslonila je glavu na moje rame i ubrzo ponovno počela pričati o fakultetu, kolegijima koje želi upisati i mjestima koja bi htjela posjetiti.
Dvije godine bojala sam se da nastavak života znači gubitak Felixa. Ali gledajući Emmu kako sanja o svojoj budućnosti dok je slika njenog brata stajala uz nju, konačno sam nešto shvatila. Felix nikada nije želio da njegova sestra prestane živjeti za sebe. Htio je da nastavi dalje. I ona je pronašla način da ga povede sa sobom na tom putu, ne gubeći pritom sebe.
GLEDAJTE DOMACE I TURSKE SERIJE
NA NASOJ STRANICI : OVDJE