Ponekad sudimo prije nego što postavimo ijedno pitanje. Kad je najbolji prijatelj mog sina ušao na njegov ispraćaj u jarkocrvenoj haljini, bila sam toliko uznemirena da sam skoro tražila da ga neko izvede. Ali kad je stao pred mikrofon i objasnio zašto, cijela kapela je utihnula. A ono što je otkrio o posljednjim mjesecima mog sina promijenilo je sve što sam mislila da znam.
Dječak koji je postao porodica
Moj sin Viktor preminuo je sedamnaest dana nakon svog osamnaestog rođendana, četrnaest mjeseci nakon što smo saznali da je teško bolestan. Ali brojke nikad ne mogu opisati dječaka kojeg smo izgubili:
- volio je stare horor filmove i užasne šale,
- pravio je tost sa sirom koji bi skoro uvijek zagorio,
- stavljao je kečap na sve, osim na paradajz koji nije podnosio,
- znao je napamet nevjerovatan broj glavnih gradova svijeta, a nikako nije pamtio da odnese veš u kupatilo.
Skoro cijelo njegovo djetinjstvo, pored njega je bio Filip. Postali su prijatelji sa sedam godina. Filip je živio četiri kuće niže, a kod nas je provodio toliko vremena da smo gostinjsku sobu prestali zvati gostinjskom. Postala je Filipova soba.
Njegovi roditelji su se nekoliko puta razilazili i mirili, pa su praznici često bili neizvjesni. Viktor je uvijek imao jednostavno rješenje: „Mama, Filip je za praznike s nama.“ Nije pitao. Samo je objavio. Viktor ga nikad nije predstavljao kao običnog prijatelja: „Ovo je Filip. On je porodica.“
Prijatelj koji nije odlazio
Kad se Viktor razbolio, Filipova odanost me i danas zadivljuje. Bio je tu:
- kad su ga terapije potpuno iscrpile,
- kad je izgubio kosu,
- u danima kad Viktor skoro nije htio da priča,
- i u onima kad je pričao bez prestanka, jer ga je tišina plašila.
Moj muž Neven i ja radili smo u različitim smjenama, pa je Filip ponekad provodio uz Viktora više vremena nego ijedno od nas. Nikad se nije žalio. Zato me njegov dolazak na ispraćaj toliko zbunio.
Crvena haljina među crnim odijelima
Kapela je bila puna ljudi u crnom, sivom i tamnoplavom. A onda je ušao Filip, u jednostavnoj crvenoj haljini do koljena. Glave su se okrenule. Šapat se proširio salom. Nevenov brat je promrmljao: „Šta je ovo, zaboga?“
Prvo sam pomislila da želi privući pažnju. Onda da su se možda posvađali pred kraj. Pitala sam Viktorove drugove iz razreda. „Ne, gospođo Babić. Ništa slično.“ Filip je sjedio uz prolaz, tako stisnutih ruku da su mu zglobovi pobijeljeli.
„Zašto to nosi?“ prošaptao je Neven. „Ovo je ispraćaj našeg sina.“ Počeo je ustajati. Uhvatila sam ga za rukav: „Molim te, sačekaj.“ Dvije sedmice nismo kako treba spavali. Sve neočekivano boljelo je dvostruko.
„Posudio sam je od sestre“
Onda je voditelj pozvao Filipa da kaže nekoliko riječi. Skoro sam zaboravila da je pristao. Stao je za govornicu, stežući je rukama, i drhtavim glasom počeo:
„Znam da se mnogi od vas pitaju zašto sam ovako obučen. Vjerujte mi, nije bila moja ideja. Posudio sam je od sestre.“ Nekoliko gostiju se neugodno zgledalo. „Ali postoji razlog. I ima veze s Viktorom. To je zbog obećanja koje sam mu dao.“
Obećanje u dječijoj sobi
„Prije otprilike šest mjeseci gledali smo jedan užasan film u njegovoj sobi. Viktor je tvrdio da je remek-djelo. Nije bilo.“ Nekoliko drugova iz razreda se nasmijalo. „Upravo se vratio s još jednog pregleda. Vas dvoje još niste bili kući.“
Sjetila sam se tog popodneva. Nalazi nisu bili ohrabrujući.
„Tog dana Viktor me pitao hoću li govoriti na njegovom ispraćaju.“
Neven je polako sjeo nazad.
„Rekao sam mu da prestane tako pričati. Onda sam, da ga oraspoložim, rekao: ‚Dobro, Viktore. Govoriću na tvom ispraćaju ako ti obećaš da ćeš na moj doći u haljini.‘ Nasmijao se i rekao: ‚Važi. Ali onda i ti moraš nositi haljinu na moj.‘ Rekao sam mu da nema šanse. A on je rekao da mora biti crvena. Jer me crna čini da izgledam kao pogrebnik, a on ne da da stojim tu tako jadan.“
Neko se tiho nasmijao kroz suze. To je zvučalo baš kao moj sin.
„Stalno sam mu govorio da će ozdraviti. Rekao je da se nada da sam u pravu. Ali je ipak tražio da obećam.“
Ruke su mi zadrhtale. Viktor nam o tom razgovoru nikad nije rekao ni riječ. Pričao je o fakultetu i putovanjima, a mi smo se držali tih planova. A šest mjeseci prije kraja, tiho je zamolio najboljeg prijatelja da se pripremi za ono s čim se niko od nas nije htio suočiti.
Poruka iz džepa haljine
Filip je posegnuo u džep haljine. Viktoru bi se svidjelo što haljina ima džepove. Izvadio je presavijen papir: „Znam da neki misle da ovo izmišljam. Ali Viktor je to zapisao. Gospođo Babić, izvinite što vam nisam rekao ranije.“
„Filipe, ako ovo čitaš jer ja nisam uspio, to mi je baš neugodno. Prvo: obećao si. Crvena haljina. I nemoj se predomisliti samo zato što će te neki moji rođaci gledati poprijeko. I nemoj počinjati kršiti obećanja samo zato što ja nisam tu da te podsjetim.“
Kroz kapelu je prošao talas smijeha kroz suze. Neven je ispustio zvuk između smijeha i plača.
„Skoro nisam ni došao danas“, rekao je Filip tiho. „Tata je rekao da će ljudi pogrešno shvatiti. Mama da će sve uznemiriti. Sestra da je to smiješna ideja. Ali mi ju je ipak posudila.“ Mlada žena pozadi prekrila je usta. „Nisam htio da uvrijedim Viktora. Samo sam htio da održim obećanje. Nisam htio da vam ovaj dan bude još teži.“
Zagrljaj umjesto prekida
Više nisam mogla sjediti. Samo nekoliko minuta ranije razmišljala sam da tražim da ode. A on je sjedio među nama, prestravljen da će ispunjavanje posljednje želje njegovog prijatelja povrijediti ljude koje voli.
Krenula sam prema govornici. Filip se ukočio, misleći da ću ga prekinuti. Umjesto toga, zagrlila sam ga. Bio je viši od mene, a ja sam se sjetila malog dječaka bez prednjih zuba koji je jednom stigao na naša vrata u blatnjavim patikama. „Nemaš se za šta izvinjavati“, rekla sam. „Molim te, završi. Reci nam ono što je Viktor htio da svi čuju.“
Uspomene koje su vratile osmijeh
„Zapravo sam napisao pravi govor. Sedam stranica.“ „Ozbiljno, Filipe?“ dobacio je neko iz razreda. „Znam. Viktor bi se žalio prije kraja prve.“ Sklonio je papire i počeo pričati:
- kako su hokejaškim pakom razbili prozor na garaži i okrivili pticu (na Nevenovo pitanje koja ptica može nositi pak, Viktor je odgovorio: „Jako jaka“),
- kako je Viktor izmišljao svoja pravila za Monopol i tvrdio da je varanje nemoguće jer banka ima osiguranje,
- i kako je, kad se Filip u prvom razredu srednje uplašio i sakrio u toalet, Viktor sjedio ispred vrata i pravio se da namjerno bježe s časa, dok Filip nije bio spreman da se vrati.
„Kad se razbolio, svi su mu govorili da je hrabar. Mrzio je to. Rekao je da to nije nešto što je izabrao, nego nešto što mu se dešava.“ Filip nas je pogledao. „Ali mislim da je bio hrabar na drugi način. Shvatio je da liječenje možda neće uspjeti prije nego što smo mi bili spremni to prihvatiti. I čak i kad se bojao, pokušavao je da se drugi oko njega manje boje.“
Dodirnuo je haljinu. „Ovo nije bilo samo zezanje. Pa, možda i malo jeste. Ali mislim da je htio donijeti još jednu, posljednju odluku sam.“
Te riječi su me duboko pogodile. Bolest je Viktoru oduzela kontrolu nad školom, izgledom, apetitom, samostalnošću i planovima. Ali ovo je izabrao on. Crvenu haljinu. Smiješno obećanje. Šalu koja će imati smisla tek mjesecima kasnije.
„Ovo je za tebe, Viktore. I da se zna, mrzim nositi ovo.“ Njegova sestra je doviknula sa zadnjeg reda: „Izgledaš divno!“ Kapela se prolomila od smijeha. „Hvala, Ena.“ Onda se okrenuo prema kovčegu: „Ti si pobijedio, druže.“
Izvinjenja poslije ispraćaja
Nevenov brat prvi je prišao Filipu: „Dugujem ti izvinjenje. Osudio sam te čim si ušao, a nisam ti dao ni priliku da objasniš.“ Pružio mu je ruku. Jedna starija tetka rekla je da i dalje ne razumije pola stvari koje mladi rade, ali da je govor bio predivan. „Iskreno, to je fer“, nasmiješio se Filip.
Kasnije sam ga zatekla pored Viktorovih slika. „Gospođo Babić, Viktor nije htio da znate da je ponekad mislio da neće izdržati. Znao je da vam i gospodinu Babiću treba nada. Rekao je: ‚Da, ali mama brine o svemu.‘“ „Je li se bojao?“ „Ponekad. Ali ne svaki dan. Bilo je mnogo dana kad je bio sretan. Smijao se. Pravio planove.“ Viktor je u isto vrijeme nosio i nadu i strah, i nekako je napravio mjesta za oboje.
Posljednja rečenica iz poruke
Ena nije htjela da joj Filip vrati haljinu: „Nema šanse. Ta haljina sad ima uspomene.“ Godine su prošle. Filip danas ima dvadeset tri godine. Na njegovoj diplomskoj svečanosti šapnuo nam je: „Skoro sam danas obukao crveno.“ „Ni ne pomišljaj“, nasmijao se Neven. Poklonili smo mu Viktorov običan crni ručni sat. „Ne mogu ovo primiti.“ „Možeš. Viktor bi htio da ga imaš.“
Mnogo kasnije Filip mi je pokazao i posljednju rečenicu iz Viktorove poruke, koju nije pročitao u kapeli: „Ako mama bude izgledala ljuto, daj joj malo vremena. Zapravo je baš fina kad sazna cijelu priču.“ „Sin mi je pripisivao previše zasluga“, rekla sam. „Ne, gospođo Babić. Samo vas je poznavao.“
Iz ovog dana ponijela sam nekoliko istina:
- Prije osude, postavite pitanje. Iza neobičnog izgleda često stoji priča koju ne znamo.
- Prava prijateljstva pokazuju se u bolničkim sobama, a ne samo u lijepim danima.
- Tuga i smijeh mogu postojati zajedno, i oba su oblik ljubavi.
- Ljudi postanu blaži kad saznaju cijelu istinu, baš kako je moj sin vjerovao.
Svaki put kad se sjetim te jarkocrvene haljine, sjetim se izuzetnog prijateljstva koje je stajalo iza nje. I sina čiji humor i ljubav nisu nestali ni u njegovim najtežim danima.
GLEDAJTE DOMACE I TURSKE SERIJE
NA NASOJ STRANICI : OVDJE