Svi su pričali o mojoj „TAJNOJ VEZI“ sa 77-godišnjom susjedom nakon što su vidjeli kako svake večeri u 21 sat ulazim u njezinu sobu — ali istina iza tih zatvorenih vrata bila je mnogo teža nego što je itko mogao zamisliti.
„Ti želiš njezinu kuću. Ili možda od Susan želiš nešto sasvim drugo.“
Tom je to povikao toliko glasno na mom trijemu da su se duž cijele ulice jedna za drugom počela otvarati vrata.
Njegova sestra Lisa stajala je pokraj njega prekriženih ruku.
„Cijelo susjedstvo priča o vas dvoje, Jake“, rekla je. „31-godišnji samac uzme k sebi 76-godišnju ženu, svake večeri ulazi u njezinu spavaću sobu i zatvara vrata. Što bi ljudi trebali misliti?“
Nisam ništa rekao.
Istina je bila da sam glasine već odavno čuo.
U početku su susjedi vjerovali da Susan samo pomažem.
Onda je netko tvrdio da mi namjerava ostaviti svoju kuću.
Netko drugi govorio je da možda imam pristup njezinim bankovnim računima.
Ali najgore glasine počele su kada su ljudi primijetili da svake večeri točno u 21 sat ulazim u Susaninu spavaću sobu i da vrata ostaju zatvorena gotovo sat vremena.
Ubrzo su ljudi počeli šaptati da između Susan i mene postoji neka vrsta „romanse“.
Čak me i jedan prijatelj, napola u šali, pitao:
„Jake, jesi li siguran da nam govoriš cijelu priču?“
Nisam odgovorio.
Jer u jednom su smislu bili u pravu.
Doista im nisam govorio cijelu priču.
Zovem se Jake. Imam 31 godinu i već pet godina živim preko puta Susan.
Tijekom svih tih godina gotovo uopće nisam viđao njezinu obitelj.
Ni za njezine rođendane.
Ni za blagdane.
Čak ni kada je počela hodati sa štapom.
Prije tri tjedna primijetio sam da su njezine jutarnje novine i navečer još uvijek stajale pred vratima.
Pokucao sam.
Nije bilo odgovora.
Ušao sam unutra i pronašao Susan kako sjedi na kuhinjskom podu, naslonjena na zid.
Bila je toliko slaba da se nije mogla ni ustati.
U bolnici me liječnik povukao u stranu.
„Više ne može živjeti sama.“
Nazvali smo njezinu rodbinu.
Tom se nije javljao na telefon.
Lisa je rekla da je zauzeta svojom djecom.
Drugi rođak obećao je da će doći sljedećeg dana.
Nitko nije došao.
Dva dana poslije poveo sam Susan u svoju kuću.
Od svoje gostinske sobe napravio sam njezinu sobu. Posložio sam joj lijekove prema vremenu uzimanja, naučio koja hrana joj još odgovara i noću se nekoliko puta budio kako bih provjerio je li dobro.
Kada je njezina obitelj napokon saznala gdje je Susan, njihovo prvo pitanje nije bilo kako se osjeća.
„Je li nešto potpisala?“
Zatim su pitali za kuću.
Za njezine bankovne račune.
Za oporuku.
A nekoliko dana kasnije stajali su pred mojim vratima.
„Zvat ćemo policiju!“ vikao je Tom. „I saznat ćemo što zapravo radiš s njom iza tih zatvorenih vrata spavaće sobe.“
U tom sam trenutku iz unutrašnjosti kuće čuo Susanin slabi glas.
„Jake…“
Pogledao sam na sat.
20:58.
Još dvije minute.
Zatvorio sam ulazna vrata i otišao do Susanine sobe.
Mala svjetiljka pokraj njezina kreveta već je bila upaljena.
Susan me čekala.
Privukao sam stari drveni stolac do njezina kreveta.
Sat je pokazao 21:00.
Pogledala me.
„Večeras to moraš završiti, Jake.“
Ruke su mi se počele tresti.
„Ne znam mogu li to.“
„Od toga bježiš već pet godina. Dosta je.“
Sjeo sam.
Vani su njezini rođaci vjerovali da želim Susaninu kuću.
Susjedi su vjerovali da smo u tajnoj vezi.
Ali nitko od njih nije mogao zamisliti što se zapravo svake večeri događalo u toj sobi, skriveno od svih.
Nitko nije mogao ni slutiti da smo svake večeri u 21 sat zapravo razgovarali o čovjeku koji je umro pet godina ranije.
O čovjeku uz čiju sam stranu bio posljednje noći njegova života.
O čovjeku za čiju sam smrt pet godina, baš svakoga dana, krivio sebe.
Jedva sam mogao izgovoriti njegovo ime.
„Mark…“
Susanine oči ispunile su se suzama.
Mark je bio njezin jedini sin.
I moj najbolji prijatelj.
Tada me Susan uhvatila za ruku i rekla nešto zbog čega sam se sledio.
„Jake, pet godina vjeruješ u nešto što nije istina. Postoji nešto o noći kada je Mark umro što ti nikada nisam rekla.“
Podigao sam glavu.
„Što?“
Upravo je htjela odgovoriti kada se izvana začuo zvuk policijskog automobila.
Susan je pogledala prema vratima.
A zatim ponovno prema meni.
„Pusti ih unutra. Možda je vrijeme da svi saznaju istinu.“
Tri snažna udarca na vrata.
Glasna.
Jasna.
„Policija.“
Ustao sam, ali Susan nije puštala moju ruku.
„Jake.“
Okrenuo sam se prema njoj.
„Prije nego što odeš, zapamti jedno. Bez obzira na to što ćeš večeras čuti: sam si sebi oduzeo pet godina života zbog nečega što nikada nije bilo tvoja krivnja.“
Nisam razumio.
Otišao sam u hodnik i otvorio ulazna vrata.
Tom i Lisa stajali su iza dvojice policajaca.
Tom je već imao pobjednički izraz na licu.
„Evo ga“, rekao je. „Rekao sam vam. Nije nas čak htio pustiti unutra.“
Jedan od policajaca mirno se predstavio.
„Primili smo prijavu zbog moguće iskorištenosti starije osobe. Moramo nasamo razgovarati s njom.“
„Naravno.“
Pustio sam ih unutra.
Kada smo ušli u Susaninu sobu, sjedila je uspravno, oslonjena na jastuke.
Policajac joj je prišao.
„Gospođo, jeste li ovdje svojom voljom?“
„Da.“
„Je li vas Jake ikada prisilio da ostanete ovdje?“
„Ne.“
„Je li vas ikada tražio novac?“
„Ne.“
„Je li vas ikada pritiskao da potpišete neke dokumente?“
Susan se slabo nasmiješila.
„Taj mi dječak čak ne dopušta da mu vratim novac za namirnice.“
Tom ju je prekinuo.
„Pitajte je zašto se svake večeri ovdje zaključava s njom.“
U sobi je zavladala tišina.
Susan je pogledala Toma.
„Želiš li to stvarno znati?“
Tom nije odgovorio.
Susan je pogledala prema meni.
„Jake dolazi k meni svake večeri i priča mi priče o mom sinu Marku.“
Lisin izraz lica se promijenio.
„Marku?“
„Da. Istom onom Marku čiji je sprovod završio, nakon čega ste se svi jednostavno vratili svojim životima i mene ostavili samu.“
Nitko nije ništa rekao.
Sjeo sam na stolac.
Susan je nastavila.
„Mark i Jake bili su najbolji prijatelji. A one noći kada je Mark umro, Jake je sjedio pokraj njega u automobilu.“
Tom je prvi put zašutio.
Osjetio sam kako zrak u sobi postaje sve teži.
Prije pet godina Mark i ja vraćali smo se kući s rođendanske proslave jednog prijatelja.
On je vozio.
Ja sam sjedio pokraj njega.
Posvađali smo se.
Zbog nečega potpuno glupog.
Htio sam da krene drugom cestom.
Mark je odbio.
Naljutio sam se i rekao:
„Samo me jednom u životu poslušaj.“
To su bile posljednje riječi koje sam mu ikada rekao.
Nekoliko minuta kasnije drugi nam je automobil presjekao put na raskrižju.
Probudio sam se u bolnici.
Mark se više nikada nije probudio.
Policija mi je objasnila da je nesreću gotovo bilo nemoguće izbjeći.
Ali jedna se misao neprestano ponavljala u mojoj glavi.
Što da se nismo posvađali…
Što da mu nisam odvukao pažnju?
Što da smo krenuli drugom cestom?
Što da smo na to raskrižje stigli deset sekundi kasnije?
Možda bi Mark još bio živ.
Zato sam se nakon sprovoda počeo kloniti Susan.
Mislio sam da će svaki put kada me pogleda vidjeti čovjeka koji je živ izašao iz automobila u kojem je njezin sin poginuo.
Susan me pogledala.
„A sada ću ti reći ono što ti nikada nisam rekla.“
Zamolila je Lisu da joj iz torbe izvadi mobitel.
Lisa je oklijevala, ali je to učinila.
Susan je rekla:
„Na njemu je snimka. Pod Markovim imenom.“
Ukočio sam se.
„Kakva snimka?“
„Jedna od njegovih posljednjih glasovnih poruka.“
Susan ju je čuvala pet godina.
Lisa je pritisnula reprodukciju.
Najprije sam čuo samo Markov smijeh.
Prepoznao sam ga odmah.
A onda sam čuo njegov glas.
Te je večeri svojoj majci poslao poruku, neposredno prije nego što smo napustili rođendansku proslavu.
Mark joj je rekao da prolazim kroz teško razdoblje.
Da sam se nakon smrti svoje majke potpuno povukao u sebe.
A onda mu je glas postao ozbiljan.
„Mama, Jake mi je poput brata. Ako ikada počne misliti da je sam, podsjeti ga da nije.“
Snimka je završila.
Nisam se mogao pomaknuti.
Susan je tiho rekla:
„Znaš li zašto ti to nikada nisam pustila?“
Odmahnuo sam glavom.
„Zato što si nakon sprovoda pobjegao od mene. Godinama sam te gledala s druge strane ulice. I cijelo sam vrijeme čekala da jednog dana napokon pokucaš na moja vrata.“
Oči su mi se ispunile suzama.
„Jesi li me mrzila?“
„Ne. Bila sam ljuta na tebe.“
Progutao sam knedlu.
„Zašto?“
„Zato što sam u toj nesreći izgubila sina, a ti si nakon toga odlučio da moram izgubiti i tebe.“
Ta je rečenica nešto slomila u meni.
Spustio sam glavu.
Susan me uhvatila za ruku.
„Markova smrt nije bila tvoja krivnja. Policija mi je to rekla iste noći. Nikada te nisam krivila. Ti si bio taj koji je sam sebi presudio.“
Tom i Lisa više nisu govorili o kući.
Jedan od policajaca zatvorio je svoju bilježnicu.
„Ovdje ne vidim nikakve znakove prisile ili iskorištavanja.“
Policajci su otišli.
Tom je ostao stajati na vratima.
„Susan, samo smo se brinuli za tebe.“
Susan ga je pogledala.
„Kad nekoga voliš, brineš se za njega prije nego što pomisliš da bi njegova kuća jednog dana mogla pripasti nekom drugom.“
Tomovo lice pocrvenjelo je.
Susan je nastavila:
„Pet godina nitko od vas nije imao vremena posjetiti me. Ali trebala su vam samo tri dana da pronađete vremena i dovedete policiju.“
Nitko nije imao odgovor.
Otišli su.
Te sam noći prvi put napustio Susaninu spavaću sobu bez tereta koji sam pet godina nosio sa sobom kamo god bih išao.
Tijekom sljedećih dana Susanino se stanje brzo pogoršavalo.
Ali naš ritual u 21 sat nije se promijenio.
Samo više nismo razgovarali o nesreći.
Prisjećali smo se Marka.
Kako je uvijek stavljao tri žličice šećera u kavu.
Kako je stalno kasnio.
Kako bi polovicu Susanina kolača odnio kući i tvrdio da je za njegove prijatelje.
Jedne se večeri Susan smijala koliko joj je njezino oslabljeno tijelo još dopuštalo.
A onda je rekla:
„Tako ga želim pamtiti. Ne na ovoj cesti, tijekom njegove posljednje noći.“
Šest dana kasnije ujutro sam ušao u njezinu sobu.
Obično je u to vrijeme već bila budna.
Tog je jutra sve bilo tiho.
Prišao sam bliže.
Lice joj je djelovalo spokojno.
Sjeo sam na naš stari drveni stolac i dugo ostao ondje.
Prvi put više nisam imao što ispovjediti.
Tom i Lisa također su došli na sprovod.
Ovoga me puta nitko od njih nije optuživao.
Nekoliko dana kasnije nazvao me Susanin odvjetnik.
Objasnio mi je da je Susan još nekoliko tjedana ranije odlučila da se njezina kuća proda, a da najveći dio novca bude doniran organizaciji koja omogućuje kućnu skrb starijim ljudima koji žive sami.
Nasmiješio sam se.
To je bila upravo ona vrsta odluke koju bi Susan donijela.
Nije mi ostavila svoju kuću.
Nije mi ostavila ni novac.
Za mene je postojala samo jedna stvar.
Ovaj stari drveni stolac.
I mala kartica.
Otvorio sam je u njezinoj sada praznoj sobi.
Na njoj je Susaninim rukopisom pisalo:
„Jake, ljudi su mislili da čekaš moju kuću. Ali ti si mi dao nešto što mi vlastita obitelj tijekom pet godina nije dala — svoje vrijeme. Mark je bio u pravu što se tiče tebe. Sada prestani živjeti u njegovoj posljednjoj noći i počni živjeti život kakav je on želio za tebe.“
Dugo sam sjedio na tom stolcu.
Danas stoji u mojoj dnevnoj sobi.
Ponekad, kada se približi 21 sat, automatski pogledam na sat.
Tada sjednem na isti taj stolac.
Ali više ne razmišljam o svemu što sam navodno učinio pogrešno.
Umjesto toga prisjećam se dvoje ljudi koji su me naučili jednostavnoj istini.
Samo krv ne čini ljude obitelji.
Jer kada je Susan bila slaba i bolesna i kada više nije imala što dati osim svoje prisutnosti, njezine obitelji nigdje nije bilo.
Ali u trenutku kada su pomislili da bi mogli izgubiti njezinu kuću, svi su se iznenada pojavili.
Od Susan nisam dobio kuću.
Nisam dobio novac.
Ali dala mi je nešto što mi je bilo mnogo potrebnije.
Nakon pet godina konačno mi je dala dopuštenje da oprostim samome sebi.
GLEDAJTE DOMACE I TURSKE SERIJE
NA NASOJ STRANICI : OVDJE