Zbog Raka, Hristina (26) Je Morala Birati Između Svog Života I Života Svoje Kćeri: Ona To Nije Učinila

Zbog Raka, Hristina (26) Je Morala Birati Između Svog Života I Života Svoje Kćeri: Ona To Nije Učinila

 

 

 

 

Zbog raka od kojeg je oboljela mlada majka Hristina (26) morala je birati između svog života i života svoje kćeri.

 

“Znala sam da ne mogu pobaciti, ubiti dijete za sebe, to je sebično”, riječi su kojima Hristina Tonić (26) počinje svoju priču o životnoj borbi u trudnoći. Nije ni slutila da će običan svrbež na vratu postati njezina noćna mora, au trenu i borba za život, ne samo za nju, već i za dijete koje je nosila u trbuhu.

Za Telegraf.rs je ova hrabra mama otkrila detalje svoje borbe, a kako kaže, sve u nadi da će pomoći drugim mamama koje su u njenoj situaciji.

 

– U studenom 2020. otputovala sam s obitelji. Tada sam prvi put osjetila svrbež po cijelom tijelu, koji se danima pogoršavao. Mislila sam da je alergija i otišla sam doktoru, ali sve pretrage su pokazale da je sve u redu. Napravljena mi je krvna slika i alergotest koji je pokazao da je dobro. Doktor mi je poslušao pluća i prepisao mi pumpicu. Ne sluteći da je nešto ozbiljno, nastavila sam sa svojim dnevnim rutinama. Ali svrab je bio sve jači – počinje Hristina.

 

“Osjetila sam veliku potkožnu ‘loptu’ na desnoj strani vrata

Najbolja vijest došla je slučajno, a onda je uslijedila najgora.

 

– Kasnije, u ožujku 2021., posumnjala sam na trudnoću. Napravila sam test da potvrdim svoje sumnje, test je bio pozitivan. Bila mi je to tada druga trudnoća. Tako sretna da sam svima rekla radosnu vijest, tokom razgovora sam slučajno dotaknula vrata i osjetila veliku, potkožnu “loptu” na desnoj strani vrata. Okrenula sam se mužu i rekla: “Mislim da mi radi štitna žlijezda, nadam se da to neće uticati na trudnoću.” U tom periodu smo trebali putovati u Srbiju, ali smo dobili koronu. Odgodili smo putovanje, pa smo krenuli u travnju. U Srbiji sam išla privatno kod ginekologa da potvrdi trudnoću, ali i da uradim ultrazvuk vrata. Bila sam trudna 6 tjedana – prisjeća se:

 

 

“Ne treba ti trudnoća u ovom trenutku”

 

– Počeo je pregled, liječnik mi je rekao da je štitnjača u redu, ali da imam puno velikih “lopti” u vratima s obje strane. Na moje pitanje što bi to moglo biti, odgovorio je: “Mogla bi biti infekcija, ali meni izgleda kao limfom.” Ispričala sam se i pitala može li mi objasniti što sve limfomi mogu biti? Rekla mi je da je to vrsta raka, dodajući da mi trudnoća u tom trenutku nije potrebna.

 

 

– Šokirana viješću, kroz glavu mi je prošlo 1000 misli. Pitala sam može li bolest uticati na plod, odgovorila mi je da ne može, ali da je teško opasna za mene. Nitko ne može jamčiti koliko se bolest može proširiti do kraja trudnoće. Nazvala sam muža i rekla mu da dođe po mene. Dok sam ga čekala, mislila sam: „Ne mogu pobaciti. Ne mogu ubiti dijete da bih spasila sebe. Previše je sebično”. Dok čekam svog muža, odlučujem da neću nikome reći. Simptomi su bili sve gori, puno sam čitala o bolesti kako bih naučila što više. U srpnju, u 5. mjesecu trudnoće, rekla sam mužu da sam bolesna. Znala sam da se u tom periodu trudnoća ne može prekinuti. Još nije bilo potvrde bolesti, ali sam imao sve simptome. Otišla sam u bolnicu, izvadila su mi dio limfoma s vrata u lokalnoj anesteziji, trebala je biti napravljena biopsija. Međutim, bila je neuspješna – priča Hristina.

 

 

 

Bezazleno češanje dovelo je do velikih rana

Put od naizgled bezazlenog češanja do velikog rana bio je znak da s Hristinim zdravljem nešto nije u redu i da bolest napreduje.

 

– Zatim 27. jula 2021. krećemo u Srbiju, kako bismo ubrzali biopsiju i nastavili lečenje u Italiji. Prva kćer je rođena u Italiji, pa smo odlučili da se i druga kćer rodi u Italiji, jer mi tamo živimo. Sve pretrage su ponovo obavljene u Srbiji, svrbež je bio nepodnošljiv. Toliko da sam si napravila rane od češanja, ali svrbež nije prestajao. Biopsija je obavljena 12.08.2021.

 

Jedino o čemu je Hristina razmišljala bilo je dijete u trbuhu, koje se samo što nije rodilo, a nitko ne zna kakvu im sudbinu sprema budućnost.

 

– Budim se iz anestezije, razmišljam hoće li s bebom sve biti u redu. Najviše me ubijao stalni strah. Došlo je vrijeme kada sam se morala vratiti u Italiju. Zamolila sam doktore da mi vlastita sestra pokupi nalaze jer mene neće biti. Naravno, objasnila sam situaciju… 15. rujna 2021. u 9 sati ujutro nazvala me starija sestra. Prvi put u životu čula sam sestrin drhtavi glas i njen plač uz riječi: “Hristina, učinit ćemo sve što možemo.” Na moje pitanje što nije u redu počelo je spominjati krv, bolest… Trudna, u stanju šoka. Kažem joj da uslika analizu. Sjela sam na krevet i počela plakati. Nestala mi je zadnja nada. Ostvarili su se moji najgori strahovi.

 

Hodgkinov limfom

Dijagnoza je bila postavljena, a put do izlječenja neizvjestan.

 

– Dobila sam sliku nalaza od sestre. Hodgkinov limfom. Nazvala sam muža, zamolila ga da dođe s posla jer nisam mogla biti sama. Počela sam hodati po stanu, strah je bio sve veći. Zvali smo liječnike u Italiji, otišli smo na pregled. Hodgkinov limfom je rak bijelih krvnih stanica koje se skupljaju u limfnim čvorovima i tvore tumora. Doktori mi objašnjavaju da moram prijaviti svaki novi simptom. Na povratku kući palo mi je na pamet 1000 misli. Hoću li vidjeti svoju kćeri kako rastu u djevojčice, hoće li mi biti uskraćeno da ih vidim kako završavaju školu, postaju žene… Ako moj život završi, one se moje mame neće sjećati. To je bila moja najveća bol. Tada sam shvatila da moram učiniti sve što mogu, samo da budem u njihovim životima – priča Kristina i dodaje:

 

 

– Odmarala sam se i čekala porod, međutim u 8. mjesecu trudnoće javio se mi se kašalj i gušenje. Znao sam da bolest napreduje. Išla sam na kontrolu, doktorica mi je prepisala kortizon da uspori bolest. 22.12.2021. dobivam trudove, spremna na sve idem u bolnicu. Bilo je potrebno snimiti pluća. S trudovima stojim sa strahom i čekam da mi stave pregaču da ne zrače pod. Snimanje je uspješno obavljeno, vraćena sam u sobu. Nakon sat vremena doktorica ulazi u sobu i kaže mi da je tumor u medijastinalnom dijelu prevelik i da je potreban carski rez koji će se obaviti ujutro.

 

Radost i tuga u istom trenutku

Cijelu noć, sama sa svojim mislima i strahom, čekala je zoru.

 

– 23. prosinca u 07.30 počele su pripreme za carski rez… Druga kći Nina rodila se u 08:20, kad sam je vidjela mislila sam da smo uspjeli. Ali nakon što su izvadili iz želuca, vid mi se počeo mutiti i nisam mogao disati. “Ne mogu disati”, rekla sam doktorima, čula sam buku i lupanje…Vidjela sam masku s kisikom, a onda su krenule suze. Zatvorila sam oči i pomislila: “Je li to to?” Nakon nekoliko minuta vratila sam se u normalu. Vratili su me u sobu. Vijest je objavljena, ali sam zamolila suprugovu obitelj i svoju obitelj da drugi ne govore o bolestima. Nisam mogao svima odgovarati na pitanja – priča ova hrabra majka.

 

Nakon poroda morala se odvojiti od djece i tada joj je bilo najteže.

 

– Nakon tri dana u bolnici idem napraviti TC s kontrastom. Nakon 4 dana od poroda kažu mi da moram prestati doći. Bilo mi je jako teško, ali znala sam da ću vrlo brzo početi s liječenjem. Nakon par dana radila sam PET… Kad sam pitala što je to, rekli su mi da je to jedan od skenera koje ću raditi. Infuzija ubacuje radioaktivni šećer u krv, pa nisam mogao cijeli dan biti s djecom jer sam bio radioaktivan. Majka i sestra su mi dolazile pomoći… Bila sam često u bolnici na pregledima.

 

– Dan prije prve kemoterapije liječnici su me pozvali na razgovor. Na razgovoru su mi objasnili da kemoterapija može uticati na jednu plodnost, treba napraviti još operaciju kako bih bila sigurna da ću opet ostati trudna, ali se terapija mora odgoditi za dvije sedmice. Sama nisam mogla dati odgovor, pa sam prvo razgovarala sa suprugom i donijela odluku da odmah počnem s liječenjem. Iako sam bila za operaciju, suprug me prisilio da što prije odem na liječenje. 18. U siječnju 2020. godine idem na prvu kemoterapiju. Odlazim u 8 sati ujutro… Pregledajte me liječnici, izmjere krvi, tlak… Idem uzeti uzorak kosti iz kraljevske radi dodatne pretrage. Bolovi su bili strašni, ali znala sam da sve to moram proći – opisuje trenutke koje nikada neće zaboraviti.

 

 

 

Borba za život bila je njen najveći strah

 

– Uključili su me u prvu kemoterapiju, počela sam nekontrolirano plakati. Plašila me i sama pomisao da se s 25 godina treba boriti za vlastiti život. Stadij je bio 2B, trebalo je napraviti 4 ciklusa kemoterapije. Jedan ciklus traje dva tjedna, kemoterapija je u krvi deset dana, onda si dajem injekcije u želudac da leđna moždina stvara više bijelih krvnih zrnaca. Nakon prve kemoterapije zakazali su mi operaciju… U ruku mi je zabodena igla od 40 centimetara koja je išla direktno u srce. Imala sam vezu kojoj su mi dali kemoterapiju i vadili krv, kako bi spriječili upalu venu. Nisam smjela koristiti desnu ruku, kako bi igla funkcionirala. Svaka kemoterapija je teška na drugačiji način… Imala bih temperaturu 41 ili bi mi „noge otkazale” – priča Hristina.

 

“Mama, gdje ti je kosa?”

 

– Iako sam kasnije imala pomoć od svekrve, znala sam da ću kad-tad ostati sama s djecom. Nakon dva mjeseca kemoterapije trebala sam ostati sama s djecom. Naravno, i kad sam imala pomoć, radila sam po kući i bila s djecom, ali bojala sam se biti sama s njima. Suprug je morao na posao. Počela mi je opadati kosa, tada sam znala da bolest ipak neću moći sakriti. Ošišala sam se 17. ožujka. To mi je bilo jako teško. Pitala me kći: “Mama, gdje ti je kosa?”, odgovorila sam: “Ne sviđa mi se, ošišala sam je da izraste nova kosa”. Snage je bilo sve manje, negativnih misli sve više. Kad bih “odustala” pogledala bih djecu i rekla si: “Trebaju te”. Iako me bol uništila, plesali smo uz glazbu i pjevali. Kad bih plakala, rekla bih da plačem od smijeha. Jako je teška borba sa samim sobom. Muž je uvijek bio tu, prošetao bi djecu kad sam rekla da ne mogu. Ali onda dođu negativne misli – priča ova majka.

 

 

Lijepe vijesti napokon su stigle, ali borba za život tu nije završila

 

– Unatoč lošim vijestima, stigle su dobre vijesti. 02.05.2022. godine idem na pregled. Kemoterapija je gotova! Sva sretna, konačno razmišljam izaći i ne vraćati se. Međutim, bilo je potrebno zračenje. 12. srpnja 2022. počinje zračenje. Tri tjedna od ponedjeljka do petka. Pravi problem bila je “maska” koja je bila preko glave do trbuha. Njime su me fiksirali za stol, kako se ne bih pomicala tokom zračenja. Onda dobijem napadaje panike, svako zračenje je bilo strašno. Nakon dva tjedna sam malo preboljjela strah. Zračenje je završilo 1. kolovoza… 30. kolovoza sa strahom odlazim liječniku. Je li konačno gotovo ili će ih biti još?

 

 

Uostalom, Hristina ima poruku za sve nas. Kako kaže, možda je to klišej, ali je istina.

 

– Nakon pregleda i razgovora liječnici me obavještavaju da sam službeno u remisiji, ali da moram na preglede još 5 godina. Nakon 5 godina ako je sve u redu, onda sam potpuno zdrava. Tada sam odlučila trenirati, poraditi na imunitet. Svakodnevni stres jako loše utječe na nas, a da toga nismo ni svjesni. Pokušajte uživati ​​u malim stvarima, riješite problem što manje stresa. Sve je riješeno, nervoza ne pomaže. Želim poručiti svima koji se bore da VI MOŽETE POBIJEDITI! Budite uporni, sve ima rješenje. Svakog jutra ustanite i recitujem sebi: “Mogu ja to!”, jer ti stvarno možeš! U nekim bitkama drugi nam ne mogu pomoći, možda nas ne razumiju, ali snagu morate naći u sebi. Nekome puno značiš, netko te puno voli! Borite se za njih! – zaključuje Hristina za Telegraf.rs.

 

 

Ova hrabra majka uistinu ima težak križ koji mora nositi, a mi upućujemo svoju molitvu Gospodinu za nju i njezinu obitelj. Neka Bog po Svom velikom milosrđu ozdravi njeno tijelo, duh i dušu, te joj da snage za dalje. Bog ih blagoslovio! (RBSM-RADIO)

 

 

 

 

 

 

GLEDAJTE NAJNOVIJE SERIJE – SVE EPIZODE NA SAJTU

Pratite nas na:  INSTAGRAMU    I  FACEBOOKU   

(RBSM-RADIO)