Tužna priča o dječaku koji je bio željan ljubavi: NE VOLI ME NI MOJA MAJKA!

Liz Curtis Faria, socijalna radnica i majka troje djece iz SAD-a prisjetila se slučaja koji joj se duboko urezao u pamćenje, a u srce još dublje. Priča je to o dječaku koji je silno želio biti voljen i imati porodicu, ali to nikada nije iskusio. Trudio se biti dobar i svidjeti usvojiteljima godinama, ali su oni uvijek birali neko drugo dijete, a njega ostavljali sa suzama u očima.

 

 

Sjedio je zakopčan na zadnjem sjedištu moje Toyote, bio je još uvijek premalen da sjedi naprijed. Imao je sedam godina, a selio se iz doma u dom više puta od ukupnog broja njegovih godina, prenosi Your Tango.

 

I ovaj put, kao i ranije, stvari su mu bile u vreći za smeće. Kofer bi mu dao barem malu dozu dostojanstva u selidbi u novi, još jedan udomiteljski dom. Vreće za smeće nikako ne mogu držati sav sadržaj bilo kojeg života, a zasigurno ne tako krhkog kao što je ovaj. Udomljena djeca se ponekad slome od napora.

 

Stephenu je sve ovo bilo teže nego obično, jer bio je to dom u kojem je mislio ostati, barem neko vrijeme. Njegova udomiteljica me jednog dana obavijestila da on više ne može ostati kod nje. Kad sam došla po njega gledao je u pod, a reakcije nije bilo.

 

Tek kad je ušao u moj auto, počeo je jecati. Jedva je izustio:

‘Mene niko ne voli. Čak ni moja majka koja me je rodila’.

 

Mjesecima kasnije, u ponovljenoj sceni (još jedna udomiteljica, još jedno odustajanje) krenuo je u borbu. Trčao je po dnevnoj sobi, sakrivao se iza namještaja, odbijao je otići.

 

U dobi od devet godina Stephen znojnim rukama drži svoju iskaznicu. Idemo na susret mogućeg usvojenja gdje će upoznati porodicu koja bi željela usvojiti starije dijete. On ih želi impresionirati, te strance. Želi ih pridobiti i zato sa sobom nosi svoju ‘dobru’ iskaznicu, dokaz da je dobar i da je dijete vrijedno ljubavi.

Dijete nikada ne bi trebalo dokazivati da je vrijedno ljubavi, da ga je vrijedno voljeti.

 

Dvanaestogodišnji Stephen mi kaže da sam mu ja najbolja prijateljica. Ja sam njegova socijalna radnica i on bi trebao imati pravog najboljeg prijatelja, ali ja mu to ne govorim. Nalazimo se na snimanju Wednesday’s Child, informativnog spota s djecom koja su spremna za posvajanje.

 

Stephen se bavi kamerom. Možda će ga neko ovaj put izabrati. Možda nudi dovoljno dokaza da je on, dječak od 12 godina, vrijedan ljubavi. I uistinu je drag. Ali, to nije dovoljno.

 

Godinama kasnije, dugo nakon što sam napustila centar, dobivam e-mail od bivšeg šefa sa pitanjem kako sam. Poruku je završio sa: ‘P.S. Stephen je završio u zatvoru za mladež nakon što je pobjegao od udomitelja. Moraš ga usvojiti’.

 

Nešto me stegnulo u želucu kad sam to pročitala. To mi je palo na pamet puno puta:

 

‘Trebala bih ga ja usvojiti, ali nisam”.

 

Sa 18 godina bio je mrtav, upucan zbog neke glupe svađe. Umro je baš kad je postajao muškarac.

 

‘Ne, ne moj Stephan’ molila sam se.

 

Shvativši da se to dogodilo baš njemu, zajecala sam obuzeta nekom vrstom tjeskobe.

 

‘Što smo napravili? Što nismo napravili?’

 

U novinama je pisalo vrlo malo o tom ubistvu, onako usput, jedva vrijedno spomena. Anonimni neznanci pisali su gadne komentare po internetu tipa: ‘Još jedan član bande’.

 

Čak ga nisu ni poznavali. Nisu ništa znali o tom dečku. Nisu znali kako je kao dijete ocrtavao slova na mojim leđima dok smo čekali ljekara da ga pregleda i tražio da pogađam riječi. Iscrtao mi je ‘Volim te’ zadnji put kad smo igrali ovu igru.

 

Stephen je pogriješio tu večer u mojoj Toyoti. Njegova majka ga je voljela, na svoj način. Bila je tamo, na sahrani. Ljubazno me pozdravila. Mislim da je znala da sam voljela Stephena kao što sam ja znala da ga je i ona voljela. Obje smo ga na kraju iznevjerile, a to nas je valjda spojilo. Niti jedna od nas mu nije mogla dati porodicuj.

 

U pogrebnom preduzeću nije bilo Stephenovih fotografija iz djetinjstva. Nije bilo slike zelenookog dječaka sa slatkim osmjehom koja bi nas podsjećala na ono što je izgubljeno.

 

Nije bilo fotografija Stephena sa njegovom braćom pa sam isprintala jednu na kojoj su sva četvorica dječaka snimljena tokom nadzorne posjete. Donijela sam je na sprovod i dala njegovoj porodici.

 

Na sahrani je bilo vrlo malo socijalnih radnika. Niti jedan od njegovih udomitelja nije se pojavio. Jesu li im uopće rekli da je mrtav?
Stephen je proveo većinu života odgajan u sistemu.

 

Ako preuzmete pravnu odgovornost za dijete, bolje bi vam bilo da se pojavite na njegovoj sahrani. Trebali biste se pojaviti kad umre. On je bio na neki način vaš, zar ne? Dugujete mu to. Ako nije pripadao vama, kome je onda pripadao?

 

Tamo je barem bila njegova majka. Njegova majka koja ga je rodila. Čujem odjek njegovog glasa od prije nekoliko godina.

 

‘Neko te voli Stephen’, želim mu reći, ali prekasno je.

 

Stephen je utjelovio sve promašaje sitema u kojem takva djeca odrastaju. Ta djeca koju ostavljamo iza sebe – na kraju se slome,(RBSM-RADIO)

GLEDAJTE NAJNOVIJE SERIJE – SVE EPIZODE NA SAJTU – KLIKNI OVDJE 

www.rbsm-serije.com

Pratite nas na INSTAGRAMU I FACEBOOKU 

(RBSM-RADIO)

GLEDAJTE NAJGLEDANIJU TURSKU SERIJU  KLIKNI OVDJE 

Share this…
Share on facebook

Facebook

Share on pinterest

Pinterest

Share on twitter

Twitter

Share on linkedin

Linkedin