Činilo mi se da mi ništa u životu ne ide kako treba, dok mi jedna starica nije obrisala suze…
Moj život je bio borba od detinjstva. Od rođenja sam odrasla u domu za nezbrinutu decu – roditelji su me ostavili na pragu bolnice i nestali. U domu nije bilo lako i rano sam morala da postanem samostalna. Do tinejdžerskih godina svako veče sam provodila pored prozora, sanjareći da će moja mama doći po mene.
Tada sam bila opsednuta mislima o majci – sve moje crteže sam posvetila njoj, sanjala sam je – tako lepu, okruženu cvećem. Ali, naravno, niko nije došao po mene. Ipak, nisam ni slutila da će život postati još teži nakon doma. Posle završene škole, radila sam u fabrici koja mi je dodelila malu sobicu u domu. A moji susedi – to je bio pravi užas. Roditelji su svake večeri pili, a deca su bila prepuštena sama sebi, pa su čak krala sitnice od suseda.
Jednog večera, vraćajući se umorna s posla, zatekla sam vrata svoje sobe razvaljena, a unutra potpuni haos. Novac koji sam štedela od svake plate je nestao. Otišla sam u policiju jer sam znala da su to uradili moji susedi.
– Mi smo poštena porodica, za šta nas optužuješ? – vikala je moja susetka Klava, jedva se držeći na nogama.
– Beži odavde, jer ćeš se kajati! – vikao je njen muž, zgrabio me za okovratnik i izbacio u hodnik.
Otišla sam u park i sela na klupu. Preplavile su me uvrede i osećaj bespomoćnosti. Najgore od svega bilo je to što nisam imala s kim da podelim svoju tugu. Nisam imala ni prijatelje ni bližnje.
– Dete, zašto tako gorko plačeš? – prišla mi je starica koja je šetala belog psa.
Nakon njenih reči postalo mi je žao same sebe i suze su potekle još jače. Bila je to prva osoba koja se zainteresovala za mene, i bilo mi je neprijatno. Ali osetila sam toplinu i poverenje, pa sam joj u naredna dva sata ispričala svoj život.
Bilo je kasno i hladno veče, čak je i pas počeo da cvili.
– Ana, hajde kod mene, poslužiću te pitom i čajem, zagrejaćeš se – rekla je starica. Nisam se opirala i tiho sam pošla za njom.
Te noći ostala sam kod Vere Iljinovne, a ujutru smo zajedno otišle kod policajca. Policija je održala lekciju mojim susedima i obećali su da će mi vratiti novac. Od tada sam skoro svako veče provodila kod Vere Iljinovne. Trčala sam s posla kod bake, kao na praznik. Nisam mogla da poverujem da u mom životu postoji osoba s kojom mogu da podelim svoje brige.
Vera Iljinovna bila je usamljena kao i ja. Muža je davno sahranila, a dece nije imala. Povezale smo se i ja sam svakog dana išla kod nje, znajući da me neko čeka i da sam nekome potrebna.
Jednom je Vera Iljinovna pala niz stepenice i slomila ruku. Zamolila me je da se preselim kod nje. U početku mi je bilo neprijatno, ali sam shvatila da joj je potrebna moja pomoć. Tako smo počele da živimo zajedno. S vremenom je baka na mene prepisala stan i vikendicu, a to nisam ni očekivala.
Moji snovi su se ostvarivali – imala sam svoj dom i blisku osobu pored sebe. Leti smo odlučile da idemo na vikendicu, a da nas odveze zamolila je našeg suseda Maksima. Taj mladić mi se već dugo sviđao, ali nisam ni pomišljala da bi mogao da obrati pažnju na mene.
Ispostavilo se da je baka već dugo želela da nas spoji, ali nisam joj davala šansu jer sam od jutra do večeri radila. I eto nas troje u automobilu. Uveče je Maksim pripremio roštilj, postavili smo divnu trpezu u dvorištu i večerali.
Zatim je baka otišla da prošeta psa, a Maksim mi je prišao:
– Ana, volim te već dugo, verovatno od prvog trenutka kada sam te video na stepeništu.
Nasmešila sam se i zagrlila ga. Pre godinu dana nisam ni sanjala o ovakvoj sreći. Za to vreme pronašla sam svoju srodnu dušu – svoju baku, topli dom i voljenu osobu. Nikada ne prestajte da verujete!