Činilo se da sam sretna u braku. Ali nismo dugo živjeli zajedno, muž me napustio. Uzeo je sve naše ušteđevine za vlastiti stan i jednostavno pobjegao. Ostala sam sama u iznajmljenom stanu sa šestomjesečnom kćeri na rukama. Ne znam kako, ali moja svekrva je prva saznala za to i došla kod mene. Mislila sam da će me početi kritizirati, a ona je samo prešla prag i naredila mi:
– Pakuješ stvari, s unukom se seliš kod mene.
Pokušala sam se opirati – bilo mi je jako neugodno. S svekrvom nismo živjele u miru već nekoliko godina. Nijedna od nas nikad nije rekla drugu niti jednu lijepu riječ. Bile su tu samo stalne optužbe i uvrede. A sada, saznajući o mojoj teškoj situaciji, mužina majka bila je jedina koja mi je pružila ruku pomoći. Čak je i moja vlastita majka rekla da za mene i kćer nema mjesta u njenoj kući, već su i oni sami pretrpani.
Moja starija sestra bila je protiv, jer ona sa svojom djecom stalno živi kod majke, a mama cijeli život pleše pod njezinu dudu, uvijek podržava sestrinu mišljenje.
– Hvala vam puno, Ljudmilo Anatolijevno. Bit ću vam jako zahvalna, – jedva sam uspjela reći. To je bio prvi put u mom životu da sam iskreno zahvalila svekrvi. Tada je ona bila jedina osoba koju sam mogao računati.
– A ti samo šuti! Vi mene ne čujete, – rekla je i uzela svoju unuku iz mojih ruku. – Idemo, ljepotice. Neka mama skuplja vaše stvari, a mi je nećemo ometati. Hoćeš ići živjeti kod svoje bake, sunce? Naravno da hoćeš. Baka će ti pričati bajke pred spavanje, ići će s tobom u šetnje, plešće ti tvoje pahuljaste pletenice.
Slušajući te nježne riječi od svekrve, nisam mogao vjerovati svojim ušima. Uvijek je govorila da dijete nije njezinog sina i da ni blizu neće prići mom “prokletstvu”. Brzo sam skupio sve svoje stvari u stanu i te večeri preselili smo se kod svekrve. Ljudmila Anatolijevna je oslobodila najveću sobu za nas, a sama se preselila u manju. Iznenađeno sam trepnula – najmanje dobro sam očekivala od ove osobe, a svekrva mi je rekla:
– Što tako gledaš? Djetetu je potrebno mjesto, uskoro će početi puzati po cijelom stanu. A meni ne treba puno mjesta. Smjestite se, večera će biti za sat vremena. Sad ću pripremiti nešto ukusno.
Za večerom je ponudila povrće na pari i kuhano meso sa riječima:
– Ti ipak dojiš kćerku. Naravno, ako želiš, mogu nešto ispržiti. Ali za dijete je bolje dijetetsko. Ti odluči.
U hladnjaku je bila cijela polica s različitim dječjim namirnicama.
– Mislim da je vrijeme da počnemo hraniti našu ljepoticu, što misliš? Ako ti ovaj asortiman ne odgovara, kupit ćemo nešto drugo. Reci mi, nemoj se sramiti, – nasmiješila mi se svekrva.
Tu nisam izdržala i počela plakati. Njen dobar odnos bio je toliko iznenađujući da sam bila dirnuta do srži. Nitko se nikada nije brinuo o meni i mojoj kćeri kao ta žena, koju sam uvijek smatrala glavnim neprijateljem u svom životu. Čak nije ni moj otac nije trebao. Moji rođaci su se također distancirali od nas i ostali nezadovoljni što sam tražio od njih da me prime.
Zagrlila me:
– Smiri se, draga, nemoj plakati. Muškarci – svi su oni takvi, nepouzdani. I Mikolu, tvog nesposobnog muža, i ja sam odgojila.
Otac ga je ostavio s djetetom i pobjegao s drugom kad je Mikoli bio samo devet mjeseci. Nikad neću dopustiti da moja unuka raste na isti način. Sada, dovoljno je bilo plakanja. Okupi se! Ti si sada potrebna svojoj kćeri, više nego ikad.
Nisam mogao prestati plakati, još desetak minuta sam plakala objašnjavajući svekrvi da nisam očekivala ovu dobrotu od nje, i ponovo joj se iskreno zahvalila:
– Hvala vam puno, iskreno, Ljudmilo Anatolijevno. Da nije bilo vas, ne znam kamo bismo išle s kćerkom, jer ja nemam posao, nemam ni za komadić kruha.
– Smiri se, molim te, sve će biti u redu. Ja sam kriva: sina takvog neodgovornog sam odgojila. Evo, popravljat ću njegove greške, koliko god mogu, radit ću za vas sve što je moguće. Sada spavaj.
Kad je moja kćeri završila godinu dana, slavili smo troje: ja, kćerka i Ljudmila Anatolijevna – naša voljena baka i anđeo. Kad smo stavili kćerku spavati, pili smo čaj u kuhinji s tortom, kad je zazvonio telefon. Ljudmila Anatolijevna je otišla otvoriti vrata.
– Mama, upoznaj: ovo je Natalija. Natalija, ovo je moja draga mama, Ljudmila Anatolijevna. Mama, želimo te zamoliti da nas primiš da živimo kod tebe šest mjeseci. Trenutno imam problem s poslom, ne možemo više iznajmljivati stan, moramo nešto uštedjeti.
Čuvši glas mog muža, gotovo sam zadrhtala. Počela sam se brinuti da će svekrva njih pustiti, a nas s kćerkom će zamoliti da napustimo stan. Na oči su mi odmah krenule suze kad sam pomislila na to.
– Idite odmah odavde, oboje, napustite moj stan! I svoju djevojku brzo ponesi. Muž je ostavio ženu s bebom na stranom stanu, a ti nisi razmišljao što će oni raditi, kako će živjeti? Evo vam plaće. Idi sada, nespretni. A ti, Natalija, pazi dobro: ne dopustim Bogu da te ostavi bez kune u džepu, ili možda s djetetom.
Shvatila sam da sam se jako prevarila u svojoj svekrvi i sada mi je žao zbog tih glupih predrasuda. Moja svekrva postala mi je ne samo druga mama, nego prva. S Ljudmilom Anatolijevnom smo mirno živjele pod istim krovom gotovo sedam godina, dok se nisam drugi put udala. Imam vrlo dobrog muža koji voli moju kćer kao svoju. Na mom vjenčanju, svekrva je zauzela počasno mjesto mame mlade. Moja kćerka već ide u školu, a mlađi sin uskoro stiže na svijet. Ljudmila Anatolijevna s nestrpljenjem čeka dolazak unuka. Kaže da ga jako voli. Želim svoje svekrvi zdravlje i sreću. Tako je potpuno stranac postao moja mama.