– Nisi im rođeni – zlobno je govorila tetka Katja – ti si podmetnuto dete. Oni su te pokupili s ulice. Daška je sada trudna. Uskoro će roditi i opet će te ostaviti na ulici, baš kao što su to učinili tvoji biološki roditelji – jer rođeno dete je uvek slađe.
– Šta to govorite? – Vovine oči bile su pune suza, ali se trudio da ostane hrabar. – Daša i Sergej su moji pravi roditelji.
– Aha, pravi – nastavila je tetka Tanja – oboje imaju tamnosmeđu kosu, a ti si svetloplavi. O boji očiju da i ne govorim. Vidi mog Antošu – on je ista slika i prilika mog muža i mene. Pogledaj njih, pa sebe. Ti si…
Tetka Tanja nije stigla ni da završi rečenicu – Vova je iznenada potrčao i nestao u nepoznatom pravcu.
U tom trenutku izašla je komšinica s drugog sprata.
– Šta si uradila? Stara zloćo! Napadaš dete, odrasla žena…
– A što je juče uvredio Antošu? Sve sam ispravno uradila. Neka zna da ovde nije niko i ništa.
– A on je vašeg Antošu uvredio – ubacila se Vovina drugarica iz razreda – zato što je vaš sin pre dva dana šutnuo štene, a juče pokušao da udavi mače u bari. Vova je spasio mače i poneo ga kući. On je i štene spasao od Antona.
– Kakvo nevaspitano dete! Zar ne znaš da ne treba da prisluškuješ tuđe razgovore?!
Ali više niko nije slušao tetku Tanju.
A i nije bilo važno…
Tetka Tanja je bila srećna. Otišla je kući da sve ispriča mužu – da ga obraduje.
– Kako si mogla?! Tako postupiti s detetom… Ti si pravo čudovište, gubi se s očiju! – odgovorio je muž kad je čuo njenu “radosnu” priču.
Posvađavši se sa mužem, tetka Tanja se ponovo vratila na svoju klupu.
U tom trenutku pojavila se Daša. Već joj je bilo teško da hoda, trebalo je da se porodi svakog dana.
Njene smeđaste lokne uporno su padale na čelo, a ona ih je neprestano sklanjala, nervozno šetajući napred-nazad.
– Tetka Tanja, da li ste videli mog Vovku? Ne javlja se na telefon, pretražila sam ceo kraj, nema ga nigde…
– Nisam nikoga videla, ostavi me na miru!
Daša se sećala trenutka kada je prvi put videla Vovu – kao da je bilo juče.
Mladoj devojci tada su postavili strašnu dijagnozu – nije mogla da ima decu.
Njen muž Sergej je ipak nije ostavio, iako ga je ona preklinjala da to učini, jer nije mogla da mu podari dete.
Ali Sergej je voleo Dašu više od svega, i ta ljubav ju je, možda, i izlečila.
Jednom, kada je otišla da poseti drugaricu na poslu u bolnici, pokazali su joj malog Vovu, kog su biološki roditelji ostavili odmah nakon rođenja.
Vova se razlikovao od druge dece. Nije plakao, nije vrištao.
Ležao je ozbiljnog izraza lica, kao da je razumeo šta mu se desilo i pripremao se za surovu realnost.
Kada je ugledao Dašu, Vova se osmehnuo i pružio ruku ka njoj.
Daša se sagnula nad njim, a on joj je prstom prešao preko obraza.
Tada je shvatila: Vova je njen sin.
Sergej je odmah pristao.
Usvojili su dečaka, a kada je napunio 13 godina, Daša i Sergej su saznali da će dobiti devojčicu.
– Bićemo prava porodica! – vrištala je od sreće Daša – Dečak i devojčica! Bićemo najsrećniji roditelji!
Ali sada Vove nije bilo nigde.
Daša je pozvala muža i zamolila ga da što pre dođe.
U međuvremenu, Vova je sedeo pored jezera.
Ovde niko nije mogao da vidi njegove suze.
Uvek je svima govorio da muškarci ne plaču, a sada je plakao kao dete…
Sigurno ga mama i tata sada traže.
Mama? Tata?
Vova više nije bio siguran ko je on i odakle potiče.
Pred očima su mu odjednom prolazili trenuci iz prošlosti, kao da posmatra sve sa strane.
Sećao se kako je mlada, bleda i nežna Daša sedela kraj njegovog kreveta cele noći, stežući njegovu ruku kada je bio bolestan.
Kako ga je svakog jutra ispraćala u školu ljubeći ga u čelo:
– Lep dan ti želim, sunce moje. Volim te, vrati se brzo.
Kako ga je Sergej učio da vozi bicikl i skoro zaplakao kada je pao.
Kako su išli na more i svi zajedno pevali pesme koje je mama birala za put.
Kako je Daša nežno prihvatila mače koje je Vova spasao od Antona.
Mače sada mirno spava u njegovoj sobi.
“Daša i Sergej?” – pomislio je Vova.
“Mama i tata!”
Shvatio je da ih voli, a i oni njega.
Brzo se vratio kući, ali tamo nikog nije bilo, osim mačka Borje.
Komšija, ujak Vitja, rekao mu je da su njegovi roditelji otišli u bolnicu – sestrica je odlučila da dođe na svet.
Vova nije ni primetio kada je stigao do bolnice, ali nisu ga pustili unutra.
Seo je na pod pored ulaza i ponovo zaplakao.
Emocije su ga preplavile.
– Mama, oprosti! – viknuo je Vova. – Molim te, mama, oprosti mi! Tu sam, s tobom sam! Sve će biti dobro, obećavam!
Nekoliko minuta kasnije, Vova je plakao na Sergejevom ramenu.
Sergej mu je tada sve priznao.
– Da, tetka Tanja je govorila istinu, ali šta to menja? Zar misliš da smo tvoja mama i ja ikada razmišljali o tome? Da li si ti nas zbog toga manje voleo?
Tetka Tanja je želela da razdvoji one koji se najviše vole.
Ali uspela je samo da ih još više zbliži.
Sada Vova, Milana, mačak Borja, Daša i Sergej žive u svom domu.
U životu im je sve divno, a na ono loše sada se samo smeju.