Kako to misliš, prodala si svoj trosobni stan?
Odavno sam svojoj kćeri obećao da će ondje živjeti! — vikao je muž, bacivši ključeve na komodu tako da su odskočili i pali na pod.
— Svojoj kćeri? — Marina se polako okrenula od prozora.
— Oleg, to je bio moj stan.
Moj.
Ostavila mi ga je baka.
Kakvo ti uopće imaš pravo odlučivati kome ću ga ja ostaviti?
— Kakvo pravo? — Oleg se uhvatio za glavu.
— Pa ja sam tvoj muž, uostalom!
Mi smo porodica!
A Lerka je moja kći, tvoja pastorka, ona je računala na to!
— Računala, — ponovila je Marina gorko.
— Znaš što mi je prošli put reklama?
Da sam strankinja, da nikad neću postati prava majka i da se nemam što petljati u njihov život.
— Imala je petnaest godina!
Svi tinejdžeri govore takve stvari! — Oleg je nervozno prošetao sobom.
Sada je drugačija, odrasla je.
— Aha? — Marina se kiselo nasmiješila.
— Prošli tjedan, kad sam zamolila da mi pomogne iznijeti vrećice iz auta, što je odgovorila?
“Zamoli svoje rođake.”
Tako je, Oleg.
I to s dvadeset tri godine.
— Marin, ona samo… — Oleg je zastao.
— Ima težak karakter, pa znaš i sama.
— Znam.
Znam jako dobro. — Marina je prišla kauču i sjela.
Znam kako s tobom šapuće dok sam ja tu.
Kako utihne kad uđem u sobu.
Kako me gleda kao da sam podstanarka.
— Pretjeruješ!
— Pretjerujem? — Marinin glas postao je tiši, ali tvrđi.
— Oleg, za tvoj rođendan prošle godine kupila ti je preskupi sat.
A meni za rođendan — kutiju čokoladnih bombona iz „Pjatoročke”.
Je li to pretjerivanje?
Oleg se okrenuo prema prozoru.
— Dobro, možda nije baš… taktično.
Ali kakve to veze ima sa stanom?
To je nekretnina, to je ozbiljno!
— Upravo zato sam ga i prodala, — čvrsto je rekla Marina.
— I tim novcem pomogla Artjomu da pokrenem svoj posao.
— Artjomu?! — Oleg se naglo okrenuo.
— Tvoju nećaku?
Pa on ima trideset godina!
Neka sam zarađuje!
— Zarađujem.
Ali mu je trebao početni kapital.
Odlučila sam da pomognem.
— A Lerki nisi mogao pomoći? — Oleg je prišao bliže, lice mu je pocrvenjelo.
Pa i ona želi svoj stan!
— Lerka živi kod tvoje majke u dvosobnom stanu.
Besplatno.
Radi u tvojoj firmi na toplom radnom mjestu.
Prošle godine sam joj kupio auto. — Marina je brojala na prstu.
A Artjom se nakon fakulteta sam probao, unajmljivao sobe, krpao kraj s krajem.
I nikad me nije ništa molio.
— To ti je nećak, zar ti je svejedno!
A moja kći ti je tuđa osoba, je li? — Oleg je udario šakom po naslonu kauča.
— Tuđa? — Marina je skočila.
— Osam godina pokušavam biti joj bliska osoba!
Osam godina!
Sjećaš li se kako sam joj za maturalnu večer pekla tortu?
Tri sata sam stajala u kuhinji!
A ona je pred gostima rekla: „Šteta što mama nije doživjela, ona je pekla bolje.”
Oleg je stisnuo usne.
— Samo joj je nedostajala majka…
— Nedostajala, razumijem.
Ali mogla bi me ne gaziti u blato! — Marina je osjetila kako joj suze naviru u grlo.
Ili kad je upisivala fakultet.
Tri mjeseca sam joj pomagala s matematikom, svaku večer sjedila, objašnjavala.
Upisala je — nije mi ni hvala rekla.
A svima je pričala kako ju je tata podržavao.
— Marina, nemoj kopati po sitnicama!
— Sitnicama? — obrisala je oči.
Za tebe su to sitnice?
Oleg, svaki put kad Lera dođe, ja cijeli dan kuham — njezina omiljena jela.
Kupujem namirnice, pospremam.
A ona sjedi za stolom i mršti se: „Nešto nije dovoljno slano”, „nešto nije to”.
— Samo je zbirljiva oko hrane!
— Ne! — Marina je povisila glas.
— Takva je samo prema meni!
Sjećaš se kad smo bili kod tvoje sestre?
Tamo je Lera sve jela i hvalila!
A ovdje — ne, ovdje ja kuham.
Oleg se teško spustio u fotelju.
— Dobro, možda nije idealna.
Ali zašto prodavati stan?
Mogla si pričekati, posavjetovati se…
— Posavjetovati se? — Marina je sjela nasuprot njega.
— S Kim?
S tobom?
Ti bi mi održao predavanje o obiteljskoj dužnosti.
Sa tvojom majkom?
Ona bi mi sat vremena objašnjavala da je unuka važnija od nekakvih nećaka.
— Kakve veze mama ima s tim?
— Ima, jer mi je od samog početka davala do znanja: nisi mu rodila djecu, pa barem pastorku moraš usrećiti.
— To si sve izmislila! — Oleg je skočio.
— Mama te poštuje!
— Poštuje, — Marina se gorko nasmiješila.
— Prošli put kad smo bili kod nje, pred Lerom je rekla: „Dobro je barem da Marina ima stan, inače bi bila sasvim bez miraza.”
Ja sam šutjela, ali ti, Oleg, također si šutio.
— Samo nisam htio skandal…
— Upravo tako.
Ti nikad ne želiš skandal.
Zato šutiš kad te kći maltretira mene.
Šutiš kad me tvoja majka ponižava.
A ja trebam sve trpjeti i još dati stan?
— To nije „dati”! — Oleg je mahao rukama.
— Mogla si ga ostaviti oporukom, to bi bilo pravedno!
— Pravedno? — Marina je ustala i prišla prozoru.
— A meni se čini pravedno pomoći onome tko se prema meni odnosi ljudski.
Artjom je, kad sam prije dvije godine ležala u bolnici, dolazio svaki dan.
Donosio cvijeće, voće, knjige.
A Lera nije ni nazvala.
Ti si je poslije opravdavao: ispitni rok, navodno.
— Pa bio je ispitni rok!
— Oleg, ispitni rok ne traje mjesec dana, — umorno je rekla Marina.
I telefon je uvijek pri ruci.
Jedan poziv, pet minuta.
Ali ne.
Nastala je teška tišina.
Oleg je hodao od kuta do kuta, Marina je gledala kroz prozor u večernjem dvorištu.
— Znaš što mi je Artjom rekao jučer? — tiho je progovorila Marina.
Da sam mu kao druga mama.
Da mi je beskrajno zahvalan.
I to, Oleg, vrijedi više od bilo kakvih stanova.
— Njemu je lako biti zahvalan, — promrmljao je Oleg.
Ti si mu dala novac.
— A koliko si ti novca dao Leri? — Marina se naglo okrenula.
I auto, i vodio si je na odmor, i odjeću kupovao!
Je li ti hvala?
Ili to uzima zdravo za gotovo?
Oleg je šutio, i taj je odgovor bio riječiti od kojih riječi.
— Eto vidiš, — Marina se vratila na kauč.
— Ti sve razumiješ.
Samo ne želiš priznati.
— Ona je moja kći, — tvrdoglavo je ponovio Oleg.
— Jedina kći.
— I baš zato si je razmazio, — blago je rekla Marina.
Oleg, ne sporim da je voliš.
Ali ljubav ne smije biti slijepa.
— Ti si samo ljuta na nju, pa si prodala stan iz inata!
— Iz inata? — Marina je odmahivala glavom.
Ne.
Samo sam se umorila od toga da se osjećam kao strankinja u vlastitoj obitelji.
Umorila sam se od toga da me ovdje nitko ne cijeni.
Ja sam odlučio sam pomoći čovjeku koji me cijeni.
— Znači, ti si uopće pljunula na nas? — Oleg je sjeo na rub fotelje.
Na mene, na Leru?
— Nisam pljunula ni na koga.
Samo sam raspolagala svojom imovinom onako kako smatram ispravnim.
— To je sebičnost! — planuo je Oleg.
— Obitelj treba pomagati jedno drugome!
— Obitelj, — ponovila je Marina.
Lijepa riječ.
Šteta što za tvoju kćer ja ne spadam u tu obitelj.
— Spadaš!
Samo si ti previše osjetljiva!
— Osjetljiva… — Marina je umorno prešla rukom preko lica.
Oleg, kad je bila obljetnica tvoje majke, sjećaš li se koga je posadila za svečani stol?
— Pa… rodbinu, prijatelje…
— Rodbinu.
Leru — u sredini, uz nju.
Tebe, tvoju sestru.
A mene?
Mene su posjeli na sam kraj stola, kraj daleke rođakinje tvoje majke s kojom nije razgovarala dvadeset godina.
Marina je pogledala muža u oči.
Je li to slučajno?
Oleg je skrenuo pogled.
— Možda se samo tako namjestilo…
— Ništa se ne „namjesti” samo tako.
I kad su se govorile čestitke, sjećaš se?
Lera je rekla: „Bako, ti si najbolja, svi te volimo — ja, tata, teta Sveta.”
Sve je nabrojala.
Osim mene.
Kao da me nije bilo.
— Marina, samo je zaboravila!
— Zaboravila, — Marina se tužno osmjehnula.
U dvadeset i trećoj godini.
Na maćehu.
S kojom osam godina živi pod istim krovom — kad dolazi.
Da, baš izgleda kao slučajnost.
— Što želiš da kažem? — Oleg je umorno protrljao lice rukama.
Da moja kći nije anđeo?
Dobro, nije anđeo.
Ali ona je moja kći!
— Upravo.
Ona je tvoja kći i voljet ćeš je što god da učini.
To je jasno. — Marina je ustala.
Ali zašto ja moram trpjeti nepoštovanje i još dati stan?
— Zato što smo porodica!
Koliko puta to moram ponoviti!
— A obitelj je samo kad je sve po tvome? — Marina je povisila glas.
Kad ja moram izdržati svaki odnos, oprostiti svaku riječ i još biti zahvalna?
— Ti sve preuveličavaš!
Lera se prema tebi normalno odnosi!
— Normalno? — Marina je izvadila telefon.
Evo, čitaj.
Ovo je prepiska između mene i nje u posljednjoj pola godine.
Oleg je uzeo telefon, prelistao.
Lice mu se postupno mijenja.
— Pa… malo je suha…
— Suha? — Marina je užela telefon natrag.
Oleg, ovdje uopće nema dijaloga!
Ja joj pišem: „Kako si, kako ide faks”, a ona: „Dobro.”
Pitam hoće li doći za vikend, ona: „Ne znam.”
Zanimam se treba li joj što, ona: „Ne.”
To je cijela komunikacija!
— Možda ne voli dopisivanje…
— Ali s tobom piše svaki dan duge poruke! — Marina je opet pokazala ekran.
Evo vaših prepisaka.
„Tatica, kako si?”, „Tatica, vidjela sam nove cipele”, „Tatica, možeš li prebaciti novac?”.
I smajlići, i srca.
A meni — dvije riječi, tek toliko.
Oleg je šutio, gledajući u ekran.
— Shvaćaš sada? — tiho je upitala Marina.
— Ne izmišljam ja.
To su činjenice.
— Dobro, — Oleg je vratio telefon.
— Recimo da se Lera prema tebi ne odnosi baš… toplo.
Ali to se moglo nekako riješiti, razgovarati s njom!
— Razgovarati, — Marina je opet sjela.
Oleg, pokušala sam.
Sjećaš se, prije tri mjeseca, kad je ovdje prespavala?
Ušla sam u njezinu sobu i rekla: hajdemo razgovarati o svemu što među nama nije u redu.
— Šta ja?
— A ona je rekla: „Nemam o čemu razgovarati s tobom.”
„Ti si tatina žena, i to je sve.”
Tako, ravno u lice. — Marina je progutala knedlu.
Pitala sam: „A ne mogu ti biti barem prijateljica?”
Pogledala mi je odgovorila: „Imam ja prijateljice.”
— Bože, — Oleg je pokrio lice rukama.
— Zašto mi to tada nisi rekla?
— Da sam rekla, našao bi opravdanje.
„Bila je loše volje”, „bila je umorna”, „ti si joj krivo prišla”.
Uvijek se nađe razlog.
— Ja samo ne želim da se svađate!
— Upravo! — Marina je povisila glas.
Ti ne želiš sukob!
A to što mene boli — nije važno.
Važno je da je kći zadovoljna, da sve izvana izgleda glatko!
— To nije fer!
Ja te volim!
— Voliš, — Marina je kimnula.
Ali kad treba birati između mene i kćeri, biraš kćer.
Svaki put.
— Ona je moja kći! — viknuo je Oleg.
— Šta ti hoćeš od mene?
Da se posvađam s njom zbog tebe?
— Ne, — umorno je odgovorila Marina.
Hoću da samo priznaš istinu.
Da me tvoja kći ne prihvata.
I da imam pravo na to reagirati.
— Reagiraš prodajem stan!
To je… to je nekakva osveta!
— To nije osvijetljeno.
To je moj život.
Moja odluka.
Moj novac. — Marina je ustala i krenula prema vratima.
I ako je za tebe pomoć nećaku zločin, a ja sam sebična, onda… onda ne znam o čemu više imamo razgovarati.
— Marina, stani! — Oleg je skočio.
— Kamo ideš?
— K sebi.
Trebam da budem sama.
— Nismo završili razgovor!
— Završili smo, — okrenula se.
Jer me ne čuješ.
Uopšte me ne čuješ.
Tebi je važno samo jedno — da je Lera ostala bez stana.
A to što sam ja osam godina ostala bez obitelji, tebe ne zanima.
— Nije tako!
Imaš porodicu!
Ja sam tvoja porodica!
— Ti, — Marina se gorko nasmiješila.
A tvoja kći?
Tvoja majka?
Jesu li one također moja obitelj?
Ili sam za njih i dalje tuđa žena koja se udala za Olega?
Oleg je šutio.
I u toj šutnji bio je odgovor.
— Eto vidiš, — Marina je otvorila vrata.
— Ni sam ne znaš što odgovoriti.
Jer znaš istinu.
Samo se bojiš priznati je.
Izašla je i tiho zatvorila vrata za sobom.
Oleg je ostao stajati nasred sobe, gledajući u prazno.
Iz spavaće sobe dopirao je zvuk — Marina je plakala, trudeći se da to bude tiho.
Oleg je napravio korak prema vratima, pa stao.
Izvadio je telefon, htio napisati Lerki, ali se ukočio s telefonom u ruci.
A onda se polako spustio u fotelju i dugo sjedio u mraku, shvaćajući da je žena u pravu.
Švaćajući, ali ne znajući što s tim.
GLEDAJTE DOMACE I TURSKE SERIJE
NA NASOJ STRANICI : OVDJE