U ruci joj je bila kašika, na šporetu supa-ali lice… nije bilo nje. Bilo je strano. Stresno. Hladno je.
Moni je sedeo za stolom. Ruke su joj bile savijene u kolenima, glava spuštena. Nosio je džemper sa zecom koji je toliko voleo, ali sada je imao tamnu mrlju. Video sam ga kako izbegava Olgin pogled. Ćutala je. Zadavljena.
“Ah, vratila se ranije”, rekla je Olga, iznenada menjajući ton. – Pravim supu. Moni se ponovo slini, ne sluša.
Stomak mi se stisnuo. Nešto u meni je već vrištalo: nešto nije u redu.
– Vikao si na nju? – pitao sam, gotovo gluvim glasom.
– O čemu pričaš?! – odmah je odgovorila. – Samo sam je pozvao. Nemate pojma koliko je ćudljiva.…
Nisam ništa rekao. Prišao sam Moniju.
– U redu je, dušo?
Samo je klimnula glavom, ali oči su joj crvene, prazne.
Sledećeg dana sam rekao da se ne osećam dobro. Nisam išao u kancelariju. Olga je mislila da sam kod doktora. Ostao sam kod kuće. U tišini. U zamku.
Dugo se ništa ne čuje. Onda-buka iz zategnutih stolica, tresenje posuđa, nešto teško je palo. I glas.
Ne” slatka ” Olga. A glas je oštar, skraćen, preteći.
Koliko puta ponavljate da sakupljate ove igračke?!
– Sakupiću ih… – šapnuo je Moni.
– Ne odgovaraj! Ili želite da vaš otac zna kakvo ste glupo i lenjo dete?
Srce mi je kucalo u grudi. Skočio sam, izašao iz sobe, otvorio vrata dnevne sobe.
Moni je klečao i skupljao bojice. Oči su joj natečene, obrazi mokri. Plakala je.
– Šta se ovde dešava?! – skoro sam vrisnuo.
Olga je zamrznuta.
– Ti … mislio sam da si otišao.…
– Čuo sam sve.
– Viktore, molim te … samo nesporazum. Ponovo je bila žrtva.…
– Umukni.
Kleknuo sam pored ćerke.
– Moni, reci mi istinu. Da li uvek viče na tebe kad me nema?
Klimnula je glavom.
– I kaže da nema smisla da ti kažem. Da mi nećeš verovati.
Ne znam kako sam bio u pravu. Kako nisam explodirao. Kako sam to dozvolio?
Olga, spakuj stvari. Danas napuštate ovu kuću.
Počeo je da plače. Počeo je da se brani. Rekla je da ne razumem koliko joj je bilo teško. Da ju je Moni isprovocirala. Da sam nezahvalan.
Nazovi moju mamu, pokušala je da sve okrene protiv mene.
Ali već sam napravio svoj izbor.
Kada su se vrata zatvorila iza nje, u kući je uspostavljena prava tišina. Mir. Olakšanje.
Moni je prišao i zagrlio me.
Znao sam da ćeš mi verovati.
Sledeći dani su bili tihi, topli, naši. Počeli smo ispočetka. Zajedno smo pravili palačinke, šetali, uveče sam joj čitao bajke. Ponovo se počela smejati. Pevaj. “Zašto se oblaci kreću?””. Ponovo je postao svoj.
Napustio sam stari posao, pronašao daljinski. Nisam želeo da budem daleko. Oduvek sam želeo da budem tu za nju.
Jedne večeri, pre spavanja, zagrlio me je i rekao::
– Tata, ne želim drugu mamu. Samo ti.
– I želim samo tebe, Moni. I to nam je sasvim dovoljno.
GLEDAJTE DDOMACE I TURSKE SERIJE
NA NASOJ STRANICI : OVDJE