ISPOVIJEST STUDENTA IZ ZAGREBA: Proveo sam ljeto sa svojom profesoricom statistike…

Malo je reći da sam bio iznenađen kad sam u dvorištu koje graniči s onim moje bake ugledao nju: profesoricu statistike s moga faksa. Možda će zvučati čudno ako kažem da mi je od uzbuđenja srce počelo ubrzano kucati, ali upravo to se dogodilo.

seks-par

Ana, naime, nije bila bilo kakva profesorica, već mlada i izuzetno lijepa i opčinila me od prvog trenutka kad sam je ugledao. Sjećam se kako smo je svi zbunjeno promatrali dok je ulazila u predavaonicu, stala za katedru i rekla da će mijenjati našeg starog profesora jer je djelovala poput studentice.

– Profesorice? – zazvao sam je preko ograde, osjetivši isto ono uzbuđenje koje bih osjetio prilikom svakog njenog predavanja.

Duga plava kosa zatresla se kad se naglo okrenula prema meni, a dva plava oka prodorno su me pogledala.

– O, kolega! – rekla je i zabljesnuo me red biserno bijelih zubi.

Prepoznala me, pomislio sam i ohrabren približio se ogradi. Nisam mogao vjerovati. Moja lijepa profesorica s faksa je ovdje? Što je radila u ovoj zabiti? Za mene se znalo. Ja sam protiv svoje volje provodio ljeto zajedno s mlađom sestrom kod bake koja je slomila ruku i o kojoj je netko morao brinuti. Dok je moje društvo otputovalo na ludi provod u Šibenik, ja sam zaglavio na selu u Pokuplju.

– Nemojte kolutati očima i uzdisati! Nema drugog izbora! – rekla je strogo mama sestri i meni nakon što smo saznali da je naša osamdesetogodišnja baka u vrtu pala i završila s gipsom na ruci.

– Znate da tata i ja radimo, a vas dvoje hvala Bogu imate praznike. Bit ćete kod bake oko tri tjedna, dok nama ne počne godišnji odmor. Tada ćemo vas zamijeniti i možete kamo poželite.

Slučajan susret

Bio sam, naravno, ljutit na mamu koja je, po meni, mogla uzeti bolovanje. Kao i na baku, kojoj nitko nije mogao dokazati da ljudi u njenim godinama ne bi trebali skakutati po vrtu. I na kraju, na vlastitu slabu sreću. Kud se baš od svih baka moja morala onesposobiti u vrijeme odmora! Tek smo se nekoliko dana nalazili na seoskom imanju u ulozi bejbisitera, a ja sam već umirao od dosade. Barem je tako bilo do onog trenutka kad sam ugledao nju.

– Kakva slučajnost! Što je vas nanijelo na ovaj kraj svijeta? – upitao sam je počešavši se zbunjeno po zatiljku. Htio sam još nadodati „Bogu iza leđa“, ali sam se ipak suzdržao, pomislivši da bi bilo neumjesno jer je možda ovdje u posjetu rodbini ili prijateljima.

– Došla sam u svoju kuću – odgovorila je slegnuvši ramenima kao da ni sama ne vjeruje u ono što je upravo izgovorila.

Zbunjen sam bio i ja. Posjed do moje bake pripadao je čangrizavom starcu koji je otkad znam za sebe živio sam. Navodno je imao obitelj, ali osim njega nikad se nikoga nije moglo vidjeti na dvorištu. Otkako je prije godinu dana umro, trošna kuća je ostala pusta.

– Stjepan je bio moj djed – objasnila je kratko, a onda, vidjevši po izrazu moga lica da mi ništa nije jasno, nadodala – Ma, duga je to priča.

Nekoliko trenutaka smo se šutke gledali. Ne znam o čemu je ona razmišljala ali meni su kroz glavu prolazila banalna pitanja. Primjerice, koliko može biti starija od mene? Pet? Deset godina? Teško je bilo reći. Izgledala je tako mlado. Bio bih se usudio pomisliti da je moja vršnjakinja, no budući da je bila profesorica, a ja student, nije bilo dvojbe da razlika u godinama mora postojati.

– A vi? – upitala me prekinuvši tišinu.

– Ja? Što ja? – zbunjeno sam podigao obrve. – Ah, mislite što ja radim ovdje? Pa, moja baka živi tu – rekao sam pokazujući rukom na kuću iza sebe.

– Znači, vaša baka je bila susjeda moga djeda! – zainteresirano je raširila oči.

Klimnuo sam glavom.

– Da, bili su godinama susjedi. Ali, očito nismo mnogo toga znali o vašem djedu. Ja sam, recimo, uvijek mislio da nema nikoga od rodbine.

Na moje riječi obrazi su joj se zarumenjeli, a ja sam smjesta požalio što sam je doveo u neugodnu situaciju.

– Ali, tako su ćudljivi svi stari ljudi: najviše vole biti sami! – brzo sam pokušavao popraviti svoju brzopletost. – Evo, takva je i moja baka. I ona najviše voli svoj mir – lagao sam. – Sad sam ovdje samo zato što je slomila ruku pa joj treba pomoć.

– Lijepo je kad mladi brinu o starima. Voljela bih da sam ja mogla brinuti o svome djedu – rekla je sjetno, a ja sam pomislio kako se svojim blebetanjem samo sve dublje zakopavam.

Ponovo smo malo šutjeli, a onda sam ja, osjetivši u jednom trenutku da bi se naš razgovor mogao privesti kraju, ispalio prvo što mi je palo na pamet.

– Ako vam je slučajno nepoznat ovaj kraj, mogu vas malo provesti okolo. Nije neki Los Angeles, ali u centru pored crkve ima slastičarnica pa bismo mogli… Mislim, ako ste za, odnosno ako imate vremena…

– Može! – na moje iznenađenje smjesta je pristala i bacila kratak pogled na sat. – Idem samo javiti mojima da sam stigla, pa onda možemo prošetati. Vidjela sam prilikom dolaska da crkva nije suviše daleko.

Dok se udaljavala prema ulazu u kuću, gledao sam za njom. Na predavanjima je obično nosila svilene bluze i obavezno cipele s visokim potpeticama. Sad, odjevena u izlizane traperice, pamučnu majicu i tenisice djelovala je još mlađe.

Dok sam ulazio u kuhinju, pjevušio sam. Moja sestra je upravo stavljala lonac s krumpirom na štednjak, dok je baka sa svojim gipsom sjedila za stolom.

– Dada, ja ću skoknuti malo do sela. Vas dvije možete malo bez mene, zar ne? – bila je to više konstatacija nego pitanje.

– Naravno da možemo. Ionako se cijeli dan izmotavaš i bježiš od obaveza! – rekla je sestra i tobože me prijekorno pogledala. Znao sam da ne misli ozbiljno. Sedam godina mlađoj Davorki nisam bio samo stariji brat, već i obožavani uzor koji joj je u svemu probijao led kod roditelja.

– A s kim ideš, ako se smije znati? – pogledala me podbočivši se strogo rukama o struk.

– Sa svojom profesoricom s faksa.

– Ha ha! – prokomentirala je cinično, misleći da je zezam.

– Ozbiljno ti kažem. Upravo sam razgovarao s njom tu preko ograde. Zamisli, ona je unuka starog Stjepana.

– Stjepanova unuka? – sad se u razgovor umiješala i baka šireći oči. – Anica?

Baka je se sjećala

To je zaista bilo nevjerojatno: moja baka je poznavala moju profesoricu.

– Sjećam se, bila je mala djevojčica kad ju je Joško doveo Stjepanu – nastavila je baka svoju priču. – Bila je tako lijepa. S dugom zlatnom kosicom i velikim plavim očima izgledala je kao anđelak. No, onda su se Stjepan i Joško posvađali i više mu nisu dolazili. Nikada mi nije htio reći zbog čega je otjerao sina, ali znam da mu je najgore bilo zbog unučice.

Dok sam hodao prema Aninoj kući, razmišljao sam kako je svijet mali. Tko bi pomislio da ću baš u ovoj zabiti sresti ženu koja me toliko intrigirala. Na fakultetu mi je uvijek djelovala nedostižno, a mojih nekoliko pokušaja da s njom uspostavim prisniji odnos od onoga profesor-student završili su s neuspjehom. No, nisam bio jedini koji joj se uzalud nabacivao. Ona je, pak, prema svima bila ljubazna, ali nas isto tako držala na pristojnoj distanci. Sad, kad sam se kao nekim čudom našao u njenom privatnom okruženju, imao sam tu privilegiju da malo zavirim u njezinu intimu. Još ne mogu vjerovati da sam odjednom njezin prvi susjed!

Izlazak u slastičarnicu

– Predlažem da prijeđemo na „ti“ – rekla mi je u jednom trenutku dok smo s noge na nogu šetali seoskom cestom, uglavnom vodeći razgovor o faksu. Uzbuđeno sam progutao slinu i osjetio kako mi utrobu preplavljuje neka toplina. Kad smo stigli do malog trga na kojem se odvijao cjelokupan seoski život, zastala je i osvrnula se oko sebe.

– To je ta slastičarnica koju si spominjao? – upitala me pokazujući glavom na malo zdanje nalik kiosku ispred kojeg je u hladu stare lipe bilo postavljeno nekoliko plastičnih stolova i stolaca.

– Da. Nije baš neki Hilton, ali po ovakvoj vrućini posluži svrsi – rekao sam i poveo je prema praznim stolovima.

– Nije baš neka gužva – primijetila je uz neodoljiv osmijeh.

– Ipak je ovo selo. Uskoro će podne i svi su doma i spremaju ručak. Tek popodne se ovdje počne nešto događati – objasnio sam joj.

Dok sam s našim sladoledima u priprostim plastičnim čašama hodao prema stolu za kojim je sjedila Ana, do kioska je dotrčao jedan mršavi dječak kojem je glava jedva dosezala do pulta. Imao je kratke hlačice, a prašnjave noge bile su mu pune modrica i ogrebotina. Istresao je sitniš pred djevojku koja je prodavala sladoled i zadihano naručio tri kuglice. Potom je veselo odjurio dalje.

– Seoska djeca! Mislim da nikome nije ljepše od njih. Kad se samo sjetim sebe kako sam ovdje kao mali uživao – ispalio sam bez razmišljanja

A onda, vidjevši i opet onu sjetu u njezinim očima, zamalo se ugrizao za jezik. Prestani više lupetati, Mirane, opomenuo sam ljutito samoga sebe. Zar ne vidiš da je prvi put došla u djedovu kuću tek nakon njegove smrti!

Kao da mi čita misli, Ana je duboko uzdahnula.

– Voljela bih da sam mogla provoditi ovdje djetinjstvo – rekla je. – Na žalost, moj otac i djed nisu bili u dobrim odnosima tako da nismo nikad dolazili. Ali, to je stara priča i sigurno ti ju je tvoja baka ispričala.

– Zapravo i ne – rekao sam nalaktivši se na stol i uranjajući u plavetnilo njezinih očiju. Bio sam spreman slušati je satima ako treba. Želio sam znati sve o njoj.

– Dakle, ukratko: moj otac je bio na privremenom radu u Austriji, gdje je upoznao moju majku. Djed je mislio kako će mu se sin kad zaradi nešto novca vratiti doma, ali kad mu je ovaj rekao da namjerava oženiti Austrijanku i ostati živjeti u tuđini, djed se naljutio i izvrijeđao ga. Poslije smo ipak preselili u Hrvatsku, ali njih dvojica tvrdoglavaca se nikad nisu pomirila. Prva vijest o djedu bila je ona prije godinu dana kad je umro. Ostavio mi je ovu kuću i zemlju u nasljedstvo. Morala sam doći sama jer moj otac i dalje odbija ovdje nogom kročiti – iskreno je priznala.

Djedova želja

– Šteta – rekao sam odsutno, razmišljajući o tome kako sam mogao cijelo djetinjstvo i mladost provesti u blizini prekrasne Ane. Shvativši da moj komentar zvuči bez veze, brzo sam nadodao:

– No, kao što kaže moja baka: ne treba plakati za prolivenim mlijekom! Sad si ovdje i možeš uživati u blagodatima sela. Očito je to tvom djedu bila želja.

Osmjehnula se.

– Iskreno, nemam pojma što učiniti s tom kućom i zemljom. Lijepo je ovdje, ali možda bi ipak bilo najbolje sve prodati.

U meni se smjesta upalio alarm.

– Ma, ni govora! To bi bila golema šteta! Imovina ovdje nema nikakvu vrijednost, a radi se ipak o posljednjoj želji tvoga djeda. Očito je želio da uživaš ovdje.

Sa mnom, pomislio sam u sebi, ali to naravno nisam rekao naglas.

Ana je stavila žličicu sladoleda u usta i zamišljeno me pogledala.

– Misliš? – upitala me i na tren mi se učinilo kao da bi joj moje mišljenje uistinu moglo biti važno.

– Naravno! – odlučno sam zaklimao glavom. – Gdje možeš naći takav mir kao ovdje? Pa ovdje čuješ kako puževi pužu! – rekao sam. Ohrabren njezinim smijehom, nastavio sam nizati hvalospjeve o životu na selu koji me još do malo prije izluđivao.

– Svi se međusobno poznaju i pozdravljaju.

Kao naručena da potvrdi ove moje riječi, cestom je prošla jedna bakina susjeda na biciklu i mahnula mi na pozdrav.

– Ovdje još uvijek među ljudima postoji zajedništvo. Okupljaju se ovdje oko crkve na sladoledu ili pivu, nedjeljom odlaze u crkvu ili ribolov, a za vjerske blagdane je ovdje proštenje na koje se dolazi i iz okolnih sela. Evo, ako ostaneš, obećavam ti da ću ti na sljedećem kupiti najveće licitarsko srce!

Sad se Ana smijala. Primijetio sam kako se njezina aura profesorice koju je držala podignutu oko sebe topi.

– Možemo ići i na kupanje na Mrežnicu ili Dobru. Sve je to tu relativno blizu – oduševljeno sam nabrajao. Odjednom mi se ljetovanje u Pokuplju uopće više nije činilo lošim.

– Možemo – ponovila je, a u njezinim je očima bljesnula iskra. Ista onakva kakvu sam znao viđati kod svih djevojaka kojima bih se svidio. Je li moguće da ne vidi u meni samo studenta, nego muškarca? Kako mi strpljenje nikad nije bilo jača strana, odlučio sam to smjesta utvrditi.

– Jako mi je drago da si baš ti naša nova susjeda. Zapravo, ne mogu vjerovati svojoj sreći! Je li i tebi drago?

– Jako mi je drago – priznala je iskreno i uputila mi osmijeh od kojeg sam se rastopio.

Rekla mi je da će se vratiti u grad po stvari i donijeti sa sobom materijal za farbanje, a ja sam joj obećao pomoći oko ličilačkih radova.

– Vidjet ćeš, za nekoliko će dana sve ovo izgledati kao novo! – obećao sam joj pun žara kad smo se rastajali ispred ulaza u njeno dvorište.

Baka i sestra dočekale su me pune pitanja. Obje je zanimalo, a baku ponajviše, namjerava li Ana nekome prodati kuću.

– Kako sada stvari stoje, ne – rekao sam zagonetno se smiješeći, te im samo otkrio da ću joj pomoći oko uređenja. To da sam u sedmom nebu i da lebdim na oblacima radije sam preskočio. No, Davorka me čitala kao otvorenu knjigu.

– Što ti pada na pamet, zaljubiti se u svoju profesoricu! – napala me čim je baka izašla na dvorište.

– Tko kaže da sam se zaljubio – pravio sam se nevješt.

– Vidi se iz aviona! Stvarno nisi normalan.

– Ali, mlada je i prelijepa. Vidjet ćeš – pokušao sam se obraniti.

– Svejedno nije normalno – Davorka je ustrajala.

Gledao sam je kako se pjeni i pomislio: što ona zna o životu sa svojih šesnaest godina! Na glas sam joj rekao:

– Normalno ili ne, ovih dana ću biti manje doma jer joj moram pomoći.

– Odlično! A ja ću doma sve raditi sama! A da ti nisi zaboravio zašto smo nas dvoje došli ovamo? – pozivala me i opet na red.

– Znam, znam. Ne brini. Pomoći ću ti sve što bude trebalo. To ne znači da moram dvadeset i četiri sata sjediti tu s vama dvjema!

– Ne znam bi li mami bilo drago da zna kako se misliš provoditi umjesto da paziš na baku… – mrmljala je, ali ja sam se već okrenuo i udaljavao prema svojoj sobi. Morao sam napraviti inventuru odjeće i pripremiti što ljepšu za Anu, kad se ponovo sretnemo…

Čišćenje i farbanje

Tri dana smo Ana i ja zajedno iznosili stare i nepotrebne stvari iz kuće, čistili je i farbali. Za to sam vrijeme saznao sam podosta toga o njoj. Između ostalog, da ima trideset i dvije godine, da je slobodna i da voli mangupe poput mene. Četvrti dan sam je, ničim izazvan, poljubio dok smo stajali oboje u dnevnom boravku, ja s valjkom, a ona s kistom u ruci, i smijali se nekim mojim glupostima. Kad sam se sagnuo prema njoj i spustio usne na njezine, nije uzmaknula, niti se opirala, jednostavno mi se prepustila.

– Ne bismo smjeli – rekla je kad smo se razdvojili, ali njezine su oči govorile drugačije.

– Ne radimo ništa loše – promrmljao sam i zagnjurio lice u njenu kosu koja je mirisala na ljeto i boju.

– Možda, ali znaš kakva su pravila. Profesorica i student…

Znao sam, naravno, ali nije me bilo briga. Zar sam zbog nekakvih glupih pravila trebao potisnuti svoje osjećaje?

– Sanjao sam o ovome otkako sam te prvi put ugledao – priznao sam odmičući joj nježno pramen kose s čela. – Bio sam, naravno, svjestan da nemam nikakvih izgleda, ali maštanje ništa ne košta, zar ne?

Nasmiješila se i ponudila mi svoje usne. Ovaj put je poljubac bio duži i strastveniji. Činilo se da smo oboje odbacili strah poput starih kaputa. Nalazili smo se u malom selu usred ničega, okruženi samo livadama i šumom. Ovdje nismo više bili profesorica i njezin devet godina mlađi student, već samo dvoje mladih ljudi koji su se snagom magneta uzajamno privlačili.

Ne znam kako sam uvukao ruku u njezin radni kombinezon i otkopčao joj grudnjak, ali ubrzo nakon toga odjevni su predmeti jedan za drugim stali padati po podu. Kad smo ostali goli, treperio sam od uzbuđenja poput tinejdžera. Ljubio sam je razmišljajući kako sam je baš ovakvom zamišljao dok je predavala za katedrom: toplu, mekanu, podatnu…

– Ana… – mrmljao sam želeći da ti trenuci nikad ne završe.

I zaista, potrajali su do dugo u noć. Kad sam se vratio doma, baka je već odavno bila u krevetu, a sestra raspremala ostatke od večere. Taj dan sam potpuno zaboravio na svoje obaveze doma. Postojali smo samo nas dvoje: Ana i ja. Davorka me ljutito pogledala.

– Pa gdje si ti do sada, majmune! – napala me.

– Znaš gdje – odgovorio sam joj odsutno, još uvijek pod dojmom onoga što se odigralo u Aninoj kući. Vidjevši, međutim, da je zaista ljuta, zagrlio sam je, podigao u zrak i zavitlao njome oko sebe. Tome nije nikada mogla odoljeti pa se i sada glasno nasmijala.

– A stvarno si glup – rekla je kad sam je spustio, no više nije zvučala ljutito.

– Glup i zaljubljen! – smijao sam se tako zarazno da mi se morala pridružiti.

– I? Misliš li ti ovako svaki dan? – upitala me. – Jer, samo da znaš: ja ne mislim sve sama raditi po kući!

Umiljavanje sestri

Uspio sam je nekako umiriti i uvjeriti da je ovo bila iznimka, iako sam već u glavi imao isplaniran cijeli sljedeći dan s Anom.

– Gle, Dada – započeo sam diplomatski. – Ti znaš da si moja najdraža sestra, ali sljedećih tjedan dana ti se neću moći mnogo posvetiti.

– Ne moraš se posvećivati meni nego baki! – branila se, ali vidio sam da njezin otpor posustaje i znao sam da će biti spremna pomoći mi.

– Dakle, Ana je ovdje još samo nekoliko dana. Molim te da u to vrijeme preuzmeš glavninu tereta oko svega, a ja ti obećavam da ću ti znati uzvratiti uslugu.

Nekoliko trenutaka se zamišljeno držala palcem i kažiprstom za bradu, vjerojatno zbrajajući u glavi sve one situacije u kojima bih joj ja mogao biti od neprocjenjive koristi kad se zakači s roditeljima, te konačno klimnula glavom.

– Važi. Ali, pod jednim uvjetom: dozvoli mi da slikam tebe i Anu. Onako, izdaleka, naravno. Neću vas smetati, obećavam. Htjela bih napraviti ljubavnu foto-priču za svoju kolekciju!

– Što ti pada na pamet? – skočio sam.

Moja mlađa sestra imala je unatrag par godina veliku strast: fotografiju. Hodala je uokolo s fotoaparatom i slikala sve što bi joj došlo pod ruku. Podržavao sam tu njezinu opsesiju i s veseljem gledao njene uratke, ali ovo što je sad htjela bilo je ipak previše.

– Ne dolazi u obzir, kakvo fotografiranje! Naša veza mora ostati tajna, to ti je valjda jasno – bio sam odlučan.

Davorka me gledala razočarano, ali je klimnula u znak pristanka.

– Dobro, valjda si u pravu – rekla je.

Naravno da sam bio. Samo je falilo da netko vidi Anu i mene zajedno pa da oboje zbog toga snosimo posljedice!

Tijekom narednih nekoliko dana, zahvaljujući Davorkinom razumijevanju i spremnosti da preuzme i moj dio obaveza na sebe, ja sam s Anom živio svoj san. Odlazio sam k njoj rano ujutro dok su sestra i baka još spavale, a vraćao se doma kad bi se ponovo spremale u krevet. U međuvremenu sam provodio nezaboravne trenutke s mojom dragom. Kupanje u Mrežnici, bezbrižne šetnje livadama, strastvene noći pod zvjezdanim nebom – pamtit ću cijeli život. Pokuplje, koje sam nekad podnosio isključivo zbog bake i držao sinonimom za dosadu, odjednom se pretvorilo u raj na zemlji. Pa ipak, kako se bližio kraj Aninog boravka u djedovoj kući, počela me hvatati i neka tjeskoba. Hoće li naša ljubav izdržati i u Zagrebu, gdje ćemo ponovo uskočiti u naše svakodnevne uloge, pitao sam se. Hoće li me i u uobičajenom okruženju gledati s tim iskricama u očima, ili ću se ponovo utopiti u bezličnoj masi studenata kojima predaje?

Dan prije našeg rastanka odlučio sam pokloniti Ani nešto što ju je trebalo podsjećati na duboku povezanost koju smo ovdje ostvarili i natjerati ju da me nikad ne zaboravi. Otvarala je paketić koji sam joj donio polako i s vidnim uzbuđenjem, a kad je ugledala što se nalazi u njemu, prekrila je rukom usta.

– Odakle ti to? – upitala me drhtavim glasom gledajući u mali foto-album.

Pred očima mi je izronila scena u kojoj mi je baka uručila svežanj starih fotografija. Navodno joj ih je dao na čuvanje Anin djed neposredno prije nego što je umro, zaduživši je da dođu u ruke njegovoj unuci. Ona ih je pak proslijedila meni da učinim to umjesto nje.

– Mirane, odakle ti?

– Baka mi ih je dala – rekao sam gledajući zajedno s njom u fotografije. Na nekima od njih nalazila se mala, plavokosa djevojčica u bijeloj haljinici. Na jednoj je sjedila u krilu muškarca u kojem sam smjesta prepoznao starog Stjepana.

– Dobila ih je u amanet. Želio je da dospiju u ruke baš tebi – rekao sam grleći je oko ramena. – Rekao je također da su one svjedočanstvo jednog savršenog ljeta.

– Hvala ti, nemaš pojma koliko mi to znači – promucala je ne odvajajući pogled s fotografija.

Bilo mi je neopisivo drago što sam je tako razveselio. Također sam se nadao da će upravo mene zapamtiti kao čuvara svojih obiteljskih sjećanja.

Gorak rastanak

Ruka kojom sam joj mahao na pozdrav dok je odlazila ostala mi je u zraku još i nakon što je njezin auto nestao s vidika. Iako smo jedno drugome rekli da ćemo kad se ponovno sretnemo nastaviti ondje gdje smo stali, neki čudan osjećaj u trbuhu govorio mi je suprotno. Prešao sam prstima preko usta koja su još malo prije dotakle njezine usne i sa zebnjom pomislio kako je to možda bio naš posljednji poljubac.

Dva tjedna kasnije Davorka i ja s nestrpljenjem smo gledali kako sivi opel ulazi u dvorište. Konačno je stigla naša smjena u vidu naših roditelja i konačno smo nas dvoje bili slobodni.

– Mladež, dobro ste obavili svoj zadatak. Eto, sad možete nastaviti sa svojim praznicima kako god želite – rekao je tata, a mama nas je u znak da se slaže zagrlila.

Jedva sam čekao stići u Zagreb, iako sam znao da Anu neću još dulje vidjeti.

– Idem k majčinoj rodbini u Austriju i neće me biti do jeseni. Vidimo se kad počnu predavanja – rekla mi je na odlasku.

Moji prijatelji koji su se vratili iz Šibenika bili su puni priča o raznoraznim dogodovštinama koje su ondje doživjeli, a ja sam o svojoj morao šutjeti. Reći ću im kako sam ja prošao najbolje od svih njih kad se Ana vrati i kad se naša veza ionako više ne bude dala sakriti, odlučio sam. Nikad se nisam toliko veselio početku nastave kao te godine. Za kolegij statistike odabrao sam odijelo i svoje najbolje cipele. Prijatelji su me gledali u čudu, no ja se nisam obazirao na njihove upade i pošalice na moj račun. Kao hipnotiziran zurio sam u katedru za kojom se uskoro trebala pojaviti moja Ana. Kad su se vrata predavaonice otvorila i kroz njih ušao naš stari profesor, usta su mi se u čudu otvorila. Mlada kolegica je morala otputovati, a on se vratio, tako da će sve opet biti po starom, objasnio nam je.

Kamo je otputovala? I zašto? Zar nije znala da ju ja čekam u prvom redu? Da jedva dišem od uzbuđenja što ću je ponovo vidjeti? Ne čekajući početak predavanja i ne obazirući se na začuđene poglede oko sebe, iskočio sam iz klupe i izjurio van. Nastavio sam hodnikom trčati prema referadi. Ondje će mi sigurno znati reći nešto više.

– Mlada profesorica nije ostavila nikakvu adresu. Jedino je natuknula da neće više živjeti u Hrvatskoj. Navodno ima neku rodbinu u inozemstvu – smrknuta pogleda suho mi je rekla tajnica, i inače poznata studentima po svojoj zlovolji.

Istog trena potonule su mi sve lađe. Nisam više mogao provesti ni trena u onoj predavaonici u kojoj me iz svakog ugla proganjao Anin lik. Kako mi je to mogla učiniti, pitao sam se? Otići tek tako, bez pozdrava i objašnjenja. Doma sam došao pokunjen poput pokislog psa. Davorka je to smjesta primijetila.

– Što ti je, buraz? – upitala je sjedajući pored mene na kauč na koji sam se bezvoljno bacio.

Ispričao sam joj što se dogodilo i završio riječima:

– Znaš, kad bolje razmislim, nisam uopće siguran je li ono u Pokuplju bila stvarnost ili samo san. Ništa mi nije ostalo od nje, baš ništa…

Na moje riječi Davorka je ustala i šutke izašla iz sobe. Začuđeno sam je pratio kako odlazi i kako se ubrzo vraća s foto-albumom u ruci.

– Nije baš da ti ništa nije ostalo – rekla je i ponovno sjela pored mene. Album koji je držala u rukama položila mi je u krilo.

– Što? – zaprepašteno sam zinuo zureći u pregršt fotografija. Nisam li joj lijepo rekao da nas ne slika, a sad se preda mnom nalazila cijela foto-priča u kojoj smo glavni likovi bili Ana i ja. Na jednoj smo unosili kantu s bojom u kuću, na jednoj se ljubili pored drvarnice, na jednoj pekli roštilj na dvorištu, na jednoj sam joj se ja upravo spremao uručiti svoj poklon skrivajući ga iza leđa…

– Dada, nisam li ti izričito zabranio? – gledao sam sestru u nevjerici.

– Znam da si bio protiv, ali uživala sam u ulozi paparazza. Oprosti mi – rekla je skrušeno.

Zaustavljeno vrijeme

Zapravo joj nisam imao što oprostiti. Iako me prvi pogled na fotografije zabolio, već u sljedećem bilo mi je drago da mi je ostao barem neki trag od Ane. Istodobno sam bio nostalgičan i sretan.

– Vidiš sad zašto obožavam fotoaparat? To je divna stvar koja zaustavlja vrijeme. Gledaj na sve s vedrije strane: za razliku od mene, barem si imao nezaboravnih tjedan dana, što je ovdje i ovjekovječeno! – rekla je obgrlivši me rukom oko ramena.

Nisam joj mogao proturječiti. Ponekad su uspomene zaista sve što nam ostaje. Ani i meni očito nije bilo suđeno, to mi je sad bilo jasno, no barem sam, kao i Anin djed, imao uspomenu na jedno savršeno ljeto.

A možda ipak dođe i dogodine. Nismo valjda uzalud ličili kuću. Baka mi je obećala javiti čim je ugleda!

GLEDAJTE NAJNOVIJE SERIJE – SVE EPIZODE NA SAJTU – KLIKNI OVDJE 

www.rbsm-serije.com

Pratite nas na INSTAGRAMU I FACEBOOKU 

(RBSM-RADIO)