IMAM 30 GODINA I AZOSPERMIJU: Ispovijest jednog sportiste koji se plašio da će ga voljena žena ostaviti

Broj muškaraca koji imaju problem sa plodnošću skoro da se izjednačio s brojem žena, a uzroci su brojni. Nažalost, muškarci nisu dovoljno informisani i nemaju naviku da jednom godišnje odu kod urologa kako bi provjerili svoje reproduktivne organe i spermogram, isto kao što većina žena jednom godišnje ide kod ginekologa.

 

Ljekaru se obično javljaju samo kada počne da ih muči neki drugi problem, a kada saznaju da s njihovim spermogramom nešto ozbiljno nije u redu – doživljavaju strašan šok. Upravo to se desilo Beograđaninu, profesionalnom sportisti, koji se u tridesetoj godini suočio sa dijagnozom – azospermije. Ovo je njegova priča…

Do skoro nisam znao šta znači pojam azospermija. Čuo sam na televiziji da pričaju o vantjelesnoj oplodnji i to mi je djelovalo kao nešto daleko i kao nešto što meni nikada neće trebati.

Neka tamo procedura za neke tamo ljude. Sportista sam. Treniram skoro svaki dan. Jedem zdravo, ne pušim i ne konzumiram alkohol. Rekao bih za sebe da živim zdravo. Kad razmišljam o prošlosti, a razmišljam u posljednje vrijeme često, ne sjećam se da sam imao neku povredu, neko zapaljenje ušiju ili nešto slično.

Moja žena i ja smo svega godinu dana u braku. Zabavljali smo se dugo, nekoliko godina. Uvijek smo se čuvali od neželjene trudnoće i čekali pravo vrijeme – neki dobar ugovor za mene i njenu diplomu, njen posao, sigurnost, stabilnost. Po nekom našem dogovoru nakon svega toga slijedi vjenčanje, pa onda i dijete.

Ali jedno po jedno – tako smo često govorili. Planski i bez žurbe. Tako je i bilo.

Poslije par mjeseci pokušavanja njena briga postala je sve jača i jača, meni se činila paranoična. Tješio sam je svaki put kad bi test bio negativan i govorio joj da se dijete ne pravi tek tako i da je potrebno vrijeme, a vremena smo imali.

Međutim, ona strpljenja nije imala i poslije nekih 6-7 mjeseci ona je uvrtila sebi u glavu da nešto nije u redu. Stalno je to ponavljala! Ja se nešto nisam opterećivao, ali kad je počela da navaljuje da uradim spermogram i spermokulturu – nije mi bilo prijatno. Ja sad kao treba da idem tamo da “dam“ uzorak da neko mjeri i broji nešto i to pod kojim uslovima? Potpuno neprirodno i meni lično neprihvatljivo. Pokušavao sam da je odgovorim od te ideje, ali nije išlo. Ja sam ponavljao – imamo vremena, a ona – imamo problem.

Svaki dan mi je ponavljala istu rečenicu. Svaki dan!

I otišao sam, zato što je volim i želim da joj udovoljim, iako mi je bilo neprijatno, a iskreno – nisam više mogao ni da slušam iste priče.
Laboratorija je morala da bude privatna – ne mogu ja tamo po državnim klinikama da čekam redove i da me gledaju čudno! To nikako! Odredio sam dan i datum kada ću to uraditi i nisam se bojao rezultata, bojao sam se medicinskih sestara u laboratoriji i njihovog čudnog pogleda. Protrčao sam kroz laboratoriju. Bukvalno! Skrivao lice da me ne upamte.

Rezultati su, na sreću, poslati na moj imejl. To je još jedna olakšavajuća okolnost kad idete privatno. Kad sam otvorio rezultate nisam bio siguran u šta da gledam. Obilježeno crvenim bojama drečali su neki nalazi. Kopiram to u google i počnem da tražim, da istražujem. I odjednom šok! Hladan znoj nije isti kao poslije treninga. Potpuno je drugačiji. Osjećaj nevjerovatan. Kako čitam sve mi je gore i gore. Čovječe, pa ja nemam spermatozoide!

To je zaključak! I eto ga taj termin i objašnjenje, izletjeli su mi sami bez mnogo pretraživanja – azospermija!
Nisam znao kako da joj kažem. Šta da joj kažem? Kako da joj objasnim? Pa ja imam 30 godina, a ona 25!

Nisam joj ni rekao ništa – zakazao sam odmah istog trena pregled urologa. Imam dobrog druga koji je ljekar ali mi nije padalo na pamet da ga zovem i pitam. Doktorica kod koje sam bio bila je vrlo ljubazna i nekako je toliko hladno prihvatila moje rezultate da sam želio da skočim preko stola i zaurlam, ali sam se suzdžavao. Nije lako kad vam neko saopštava opcije koje imate, a dan prije toga ste mislili da vam je samo potrebno vrijeme i da će se desiti samo treba sačekati.

Pomislio sam i na roditelje – ostaće bez unuka

Lomile su mi se u glavi slike – ljudi sa djecom, ja sam samcijat u parku, ona sa drugim, ja impotentan, operacione sale i mnogo ljekara oko moje glave, lijekovi, moji roditelji bez unuka, komšiluk koji govorka – to su oni gdje ON ne može, usvajanje djece – cijela procedura mi je prošla kroz glavu kao slika, kao tren.

Doktorica je pomenula razne metode, suplemente, vantjelesnu oplodnju, biopsiju, objašnjavala i crtala mi na nekom bijelom papiru. Samo sam blijedo gledao i razmišljao o tome koliko moja žena u stvari želi djecu i da li ću ja uspjeti da joj to omogućim? Da li ću uspjeti da je usrećim onako kako ona želi? Samo to!

Posebno mi je teško bilo da joj kažem, a znao sam da moram i znao sam koliko je ponavljala – nešto nije u redu. Za mene je to bila utakmica koju ne mogu da dobijem. Nesavladiva planina.

Otrčao sam kući i s vrata joj saopštio – imam azospermiju. Ko iz topa.

Kuhala je u tom trenutku i pogledala me blijedo. Čini mi se nije znala šta to u stvari znači. Onda sam počeo da joj objašnjavam, riječ po riječ – bez suza, bez patnje. Onako muški. Jasno i kratko. U njenoj glavi odmah su bila rješenja – idemo na vantjelesnu oplodnju, to nije strašno, riješićemo nekako…

Ni jedan osuđujući pogled. Ni jedna osuđujuća riječ.

I tako smo sada na našem trećem putovanju ka bebi. Imali smo do sada dvije neuspjele vantjelesne oplodnje i mnogo intervencija, lijekova, suplemenata, vitamina, mnogo pitanja i mnogo dilema – mnogo svega što jedan VTO proces nosi, ali ni jednom, niti jedan put, nisam osjetio da ne želi sve to sa mnom.(RBSM-RADIO)

 

GLEDAJTE NAJNOVIJE SERIJE – SVE EPIZODE NA SAJTU – KLIKNI OVDJE 

www.rbsm-serije.com

Pratite nas na INSTAGRAMU I FACEBOOKU 

(RBSM-RADIO)

Share this…
Share on facebook

Facebook

Share on pinterest

Pinterest

Share on twitter

Twitter

Share on linkedin

Linkedin