Život na selu postao je sve teži
Živim na selu, gde sam odrasla i moja ćerka. Moja kuća je stara, a rad u bašti postaje sve teži. Počela sam sanjariti o životu u gradu, bliže svojoj deci. Nedavno sam videla da su moja komšinica i prijateljica preselile kod svoje dece u grad. To mi je dalo nadu da ću i ja uskoro učiniti isto.
Nadam se životu u gradu sa ćerkom
Sa godinama, kuća mi postaje sve teža za održavanje. Bašta, koju sam volela, više nije onako kako je bila. Zamišljala sam da bih mogla da živim u gradu, pomažem svojoj ćerki i njenoj porodici, a i oni bi bili bliže meni. Tako sam sanjala o tome da ću se preseliti sa njima.
Poziv iznenađenja: Stan u novoj zgradi
Ćerka i njen muž pozvali su me da pogledam njihov novi trosoban stan u gradu. Bila sam sigurna da me pozivaju da se preselim sa njima, jer nisam više u mogućnosti da se brinem o svom domu. Stigla sam do njih i zajedno su me poveli da vidim stan. Bio je prelep, prostran, svetao i potpuno opremljen.
Razumljiva, ali bolna istina
Iako je stan bio divan, kada sam ih pitala gde će biti moja soba, ćerka mi je odgovorila da za mene tamo nema mesta. Rekla mi je da planiraju drugo dete i da trenutno nemaju prostor za mene. To me povredilo. Mislila sam da ću biti blizu njih, da ću pomoći, da ću biti deo njihove svakodnevnice.
Refleksija o odgajanju i ljubavi prema deci
Iako je stan bio savršen, nisam mogla da ne pitam: Da li sam pogrešila u odgajanju ćerke? Osećala sam se tužno i napustila stan, suznih očiju. Sada znam da deca ne duguju ništa svojim roditeljima, ali sam se ipak nadala da ću, makar, pronaći svoje mesto u njihovom životu.