Maloprije mi pade na pamet Žućo, smeđi labrador izvornog imena Rex, kojeg je komšinica iznad u ratu izbacila napolje. Ime Žućo mu dade Senadina kćerka od 4 godine za koju smo mislili da je daltonista a nije, nego su njoj svi psi bili Žućo kao u jedinoj slikovnici koju je imala.

Elem dojučerašnji rasni pas preko noći postade lutalica i pođe lutati od vrata do vrata tražeći ne samo zalogaj koji nije postojao za njega, jer rat je, a u ratu su samo ljudi bitni, već i ruku koja bi ga pomilovala. Ja sa Žućom nisam imala problema. Imala sam ih sa svojim ukućanima od onog trena kad sam odlučila podijeliti prostor našeg izbjegličkog stana od 36 kvadrata sa njim.

Žućo i ja nismo puno marili za kućna pravila, a bilo ih je itekako, te bi po danu lutali u potrazi za hranom koja bi nas održala u životu, a noću se ušunjali i zajedno na humanitarnim konjskim dekama strovalili se na pod i sklupčani prespavali do sljedećeg jutra i nove avanture.

Žuću su voljela djeca a odrasli su prezirali mene, jer tobože ratno stanje, preživljavanje, spašavanje sopstvenih života i kome još pada na pamet pas i briga za njega. No Žućo i ja se nismo oko toga nervirali, to zadovoljstvo smo ustupali njima. Prelazili smo zajedno kilometre i kilometre, upoznavali svaki sokak grada, nekada bih ja čuvala njega zbog straha od granata, a nekada on mene.

Dijelili smo sve što se moglo podijeliti, čak i kapu koju smo našli bačenu na ulici. Moj brat je nakon jednog od granatiranja pronašao tek rođeno mače u bašti pored zgrade i donio ga kući.

Naravno mače je bilo malo a ne kao Žućo veliko i za njega nije bio problem da boravi sa nama. Čuvali su ga u nekoj kartonskoj kutijici obloženoj mekanim šalom, hranili pipetom i tepali mu kao bebi. Žućo je volio mače, a mače kako je raslo očito je bilo ljubomorno na Žuću a i moglo mu se, te je često svojim kandžama znalo nanijeti mu povrede po nosu. Držali smo se na distanci.

Jedno jutro na pijaci, dok sam na kartonsku kutiju redala čokolade koje mi je donio Zoran, Stanislavin sin iz Unprofora, da ih za njega prodam i za sebe zaradim nešto, priđe djevojčica, uze čokoladu i pobježe. Žućo zalaja al i repom mahnu. Ja stala za glavu se uhvatila, jer ako i prodam sve što sam imala falit će mi za Zorana, a samim tim dan ću izgubiti a ništa neću zaraditi.

Za par minuta prilazi čovjek sa malenom kutijom od čunga – lunga žvaka i kaže: – Je li moja kćerka od vas uzela čokoladu? – Jeste. Uzela i pobježe. – Izvinite, dijete ko dijete. Evo ja nemam novaca da vam platim al imam samo ovo i poklanjam vam. – i stavi na čokolade kutijicu i ode.

Otvorim, kad tamo maleni sivi zec. Lijevo desno čovjeka nigdje. Gledam ja u onog zeca, gleda on u mene, uzmem neku travu nalik na blitvu sa Mejrinog stola, stavim mu u kutiju i hajd polako kući. Žući se zeko baš dopao. Mati je taj dan doživjela još jedan od nervnih slomova i po hiljaditi put se pitala da li sam ja normalna. Ja sam joj i tad rekla da nisam ni sama sigurna u tačnost odgovora koji bi dala.

Evo sad i sama sebi postavljam njeno pitanje. Elem Žućo je pred sami kraj rata nastradao. Ubio ga iz puške komšija Nusret. Pao je na zemlju dok mu je u ustima ostao golub do kojeg je ne znam ni kako došao u Nusretovom podrumu. Zeca koji je narastao gotov ko janje, dali smo Peri negdje na Stup, da se druži sa ostalim zečevima. Je li se družio ili je završio u nekoj od šerpi nismo saznali. A mačka, Almirova mačka, prenesena je u ruksaku na Grbavicu na dan reintegracije. Na dan kada je Almir poginuo nestala je bez traga.

Nakon mjesec dana grebala je na vrata i niko joj se na svijetu nije obradovao kao majka. Prvi put obradovala sam se i ja. Predveče je ponovo nestala i više nikad se nije pojavila. Majka ju je bezuspješno svakodnevno tražila. Ja sam zakopala Žuću, smeđeg labradora, izvornog imena Rex iznad zgrade, na mjestu idealnom za odstrel snajperom, al jedinom gdje sam znala da niko od komšija neće naći razlog za pobunu.

Na tom mjestu danas raste vitka bijela breza. Ja tu brezu često zagrlim onako kako sam nekada grlila Žuću. Šta narod u tom trenutku pomisli dok me gleda, ne znam, vjerovatno isto ono pitanje postavlja koje je onda moja majka postavljala. (Price is sehare)

(RBSM RADIO)

Share this…

Facebook

Pinterest

Twitter

Linkedin